Čestitamo blagdan Svetog Jeronima

st. Jerome small

Sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj, kao i Origen prije njega, idući donekle njegovim tragom, bio je čovjek Biblije. Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od Origena važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla. Papa sveti Damaz, čiji bijaše tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod Vulgata, po kojoj postade slavan u cijeloj Crkvi. Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, žestoki se Jeronim – poznat po svojim oštrim polemikama – smirio napokon u Svetoj zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine života kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleći, studirajući i upravljajući jednim samostanom. No ni tamo nije posve mirovao od vođenja polemika. Nastojmo pobliže upoznati život toga originalnoga čovjeka.
Jeronim se rodio između 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to točno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364., nadopunjavajući svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio učitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršćanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda.
Jeronim je bio veoma nadaren dečko, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter.
Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika – što je dobro – a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo – što je zlo. Na djelu su dva duha: dobri i zli. Tko će pobijediti?
Koliko je utjecaj zla u tim godinama na Jeronima bio jak svjedoči kasnije jedno njegovo pismo iz Halkidske pustinje na Istoku, upravljeno Eustohiji. U njemu piše: »Dakle, ja koji sam se iz straha od pakla osudio na ovakav zatvor, u kojem su mi jedino društvo škorpioni i divlje zvijeri, često sam u mašti ipak pribivao plesovima rimskih djevojaka. Tijelo mi je bilo mršavo od posta, a duh je ipak gorio od strasti u ledenom tijelu.«
Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.
Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. Pisao je: »Došlo je vrijeme da se bavim Božjim stvarima.« Da to ostvari, s nekoliko se prijatelja povjerio vodstvu Kromacija iz Akvileje. U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.
Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća, njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca. »Dok sam čitao Proroke, morao sam samome sebi kazati: Kako su nedotjerani ti govori i kako nemarni u navođenju. I tada sam se nakon jedne noći provedene u bdjenju i molitvi vratio natrag k Vergiliju, Ciceronu i Platonu.«
Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: »Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago ondje ti je i srce.«
Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: »Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćivali smo biskupe.« Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupačni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svećenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon ređenja dao opet na putovanja. Od 380. do 381. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazianski, koji ga je oduševio za Origena, »tog duha od mjedi«. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano.
U međuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.
Dok se Jeronim u Rimu bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlične rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumačio tekstove Svetoga pisma. »Njegova strogost – kako to piše patrolog Hamann – imala je za pobožne žene privlačnu moć, pa čak im i davala neku sigurnost.« No taj je Jeronimov apostolat, unatoč njegovoj neporočnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje »tračeve«, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: »Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.«
Kad je umro papa Damaz, a njegov nasljednik nije pokazivao prema Jeronimu istu pažnju i poštovanje, on otputuje opet na Istok. S njime pođoše i neke od odličnih rimskih dama. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.
Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja. U popisu od njega nabrojenih hereza pod brojem 64. nalazio se kao heretik i slavni kršćanski učenjak, tada već davno u grobu, Origen. Cijelom Palestinom razbuktala se polemika zbog Origena, sijući razdor. Sada se umiješao i Jeronim. Nastupio je protiv origenista, a zbog toga došao u oštar sukob s jeruzalemskim biskupom, kao i sa svojim negdašnjim prijateljem Rufinom.
I sada je nastala nesmiljena borba koju je prekinulo samo posve kratko zatišje. Bila je to smutnja za cijelu Crkvu, a pogotovo za svetog Augustina. No Jeronim je u svojim stavovima ostao nepopustljiv. Štoviše, čak i smrt njegova negdašnjeg prijatelja, a sada idejnog protivnika Rufina 410., za Jeronima ne bijaše povod da pusti oružje iz ruku. On je i dalje polemizirao.
Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Izgubio je i svoje najvjernije prijateljice. Silno ga je pogodila i vijest, kao uostalom cijeli zapadni svijet, da su 410. barbari provalili u Rim i opljačkali ga. Rimski su građani to osjećali isto onako kao Židovi nekoć pad Jeruzalema. Jeronim je o tome pisao: »Rim je opsjednut, dok diktiram, suze mi žele prigušiti riječi. Osvojen je grad koji je vladao cijelim svijetom.«
Pljačkaške horde Saracena zaprijetiše jednoga dana i Jeronimovu samostanu i on tako bi prisiljen na bijeg. A onda je došla borba protiv pelagijanstva, koja ga je također veoma razjadila. Smirila ga je nekako tek pobjeda nad tom herezom. U svom je posljednjem pismu čestitao Augustinu nad tom pobjedom.
Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borba što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: »Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog trojezičan.« Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.
Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:
»Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?«
A Isus će na to Jeronimu: »Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.«
Tada opet progovori Jeronim: »Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!«
Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: »Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.«
No Jeronim govori dalje: »Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.«
Tada odgovori Božansko Dijete: »Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!«
»A što ćeš s tim učiniti«, uzvrati mu Jeronim sav smeten.
Dijete Isus odgovori: »Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.«
Na to Jeronim proplaka: »Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!«
Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: »Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.«
Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama.
Profesor Angelo Penna daje ovakav sud o sv. Jeronimu: »On se ne može uvrstiti među velike genije, ali je sigurno bio velik učenjak i odličan prevoditelj. Kao bibličar učinio je Crkvi neprocjenjivu uslugu svojim prijevodom i mnogo je pridonio tumačenju Svetoga pisma. Nije bio teolog, no ipak je po svojim spisima odličan izvor za poznavanje pravovjerja predaje. Veoma je mnogo držao do čistoće vjere. Veoma je sretno branio Marijino djevičanstvo.
Nije lako pronaći pisca koji bi s tolikom upornošću kao on naglašavao obdržavanje djevičanstva ili čistoće, provođenje posta i pokore, proučavanje Biblije kao božanskoga štiva. Veoma je simpatična i njegova marijanska pobožnost, njegovo oduševljenje za male stvari: jaslice, djecu, malena bića koja govore o beskonačnoj Božjoj mudrosti. Jednako je tako bio uspješan duhovni vođa. U njega su imale povjerenja odlične dame na Aventinu u Rimu, mnogi monasi i djevice, koji su s njim skupa živjeli u Betlehemu.
Ne smije se zaboraviti da je čitava starina upirala prst u njega kao u velikoga pokornika. Veliki kamen, kojim se udarao u prsa bilo u Halkidskoj pustinji bilo u Betlehemu, nije puki simbol.«
Crkva s pravom ubraja Jeronima među četvoricu velikih zapadnih svetih Otaca. Svakako je među njima on ipak najosebujnija ličnost. U svojoj Raspravi o Psalmima Jeronim nam ovo poručuje: »Ne vjeruj, dakle, da nešto nedostaje tvojoj vjeri ako nisi vidio Jeruzalem i ne drži me boljim zato što prebivam na tom mjestu. Nego, ovdje ili drugdje, primit ćeš jednaku nagradu prema svojim djelima pred Bogom.« Kao i ovdje, tako i u mnogim drugim savjetima i uputama Jeronim je jednostavan, jasan i odrješit. Pa i to može biti simpatično.

Svoj braći ovom prilkom čestitamo blagdan zaštitnika naše Provincije.