Bog s tobom, padre Mavro!

Jedna je smrt i velika je njena moć. Odnosi nam katkad ono najljepše i najdraže, ali ništa joj ne možemo učiniti. Ne gleda na to tko je tko. Pravedna je, nikog neće poštedjeti. Ipak jedni joj idu u susret sa smiješkom na usnama, drugi stegnutim zubima. Teška je onima koji njome gube sve i za koje je ona kraj. Draga je smrt onima koji poslije nje nalaze Ljubav, kojoj su se predali, koju su čekali. Smrt njima otvara vrata vječne domovine na nebu, za koju znaju da postoji i nikada se neće dovoljno nadiviti ljepotama koje su tamo, sreći koja ih u njoj čeka. Nitko ga nije mogao uvjeriti da za nas ljude jedne ruke nisu uvijek raširene kad su sve druge ljudske sklopljene, nemoćne, ugasle. Raširene su te iste ruke koje su nas dovele iz ništavila da budemo tu, da živimo. I kad prestane ovaj život na zemlji, opet se vraćamo njima u zagrljaj. Padre Mavro se po mom shvaćanju nije bojao smrti. Bio je hrabri radnik u vinogradu Gospodnjem. Radio je gotovo do koji sat pred smrt. Stalno je bio u nekakvom poslu bez minute mira. Upoznao sam ga točno prije osam godina. Sjećam se dobro tog trenutka. Sjedio je u maloj košljunskoj blagovaonici, pognute glave s jednom rukom na čelu a u drugoj je držao krunicu i molio. To je bio moj prvi susret s njim. Pozdravio nas je i nasmiješio se baš onako kako je samo on znao nasmijati se, i pustio suzu radosnicu, zbog nas četvorice novo pridošlih postulanata na otok Košljun tog mjeseca ožujka dvije tisuće pete godine. Naime, tko god je poznavao padre Mavra zna da je njegov pozdrav ili govor često bio popraćen suzama. Bio je čovjek velika srca. Ljudi su ga voljeli. Znao je poslušati svakog čovjeka i suosjećao je s ljudima. Plakao je sa zaplakanima a radovao se s radosnima. S njim sam najviše vremena provodio u vrtu čupajući travu, čisteći vrt ili sadeći salatu. Nakon njegovog posljednjeg dolaska na Košljun, vrt je uz muzej bio njegovo radno mjesto. Prepričavajući mi događaje iz svog života spominjao se svog novicijata, svog razdoblja formacije pa i događaja kako je trebao biti potjeran iz novicijata zato što je ubrao jednu mahunu graška bez pitanja. Dok bi ujutro sjedio u muzeju često bih ga posjećivao – a on bi uvijek čitao nekakvu ozbiljnu literaturu ili pak učio francuski, talijanski ili njemački jezik – ne bi li mi prepričao kakvu zgodu iz svog života ili me nečemu poučio.

Često bi govorio u svom krčkom dijalektu što mi je bilo posebno zanimljivo, pa bih ja za njim ponavljao : „Svaki oltarić ima svoj križić, niki veći niki manji, niki deblji niki tanji“, ili „Svaka hiža ima svoga križa“. Znao je često citirati i rečenicu I. Gundulića: ”Usrijed tijeh gustih tmina čovjek čim se rodi mrijet počima”. Bilo bi mu drago kad bi vidio da sam nešto zapamtio što me je on naučio, znao bi mi reći: „Valjda ćeš ća dobrog zapamtit od mene.“ Pričao mi je i o svojim danima provedenim u Kotoru na službi, pa i o zatvorskim danima kad je radio kao kuhar u zatvoru. Bio je dobar čovjek i dobar fratar. Volio je svoju Provinciju, svoj otok Krk, svoju Hrvatsku, a posebno Pazin i Košljun. Volio je svoj franjevački i svećenički poziv, radovao se svakom novom zvanju i napretku svoje Provincije. Zašto ja ovo sve pišem? Osjećam potrebu izrazit duboku zahvalnost tom čovjeku s kojim sam proveo malo više od godinu dana zajedničkog života. On je jedan od one stare generacije naše franjevačke braće, koji su bili živi primjeri ljepote nasljedovanja asiškog Siromaška, koji su svjedočili svoju pripadnost Isusu Kristu i Crkvi Katoličkoj i onda kad je bilo teško, i kad su bili gladni, i progonjeni i neshvaćeni. Onda kad je košljunska zajednica ostala na dvije vreće pšenice, a usta gladna vape za koricom kruha. Onda kad su bili zatvarani, omalovažavani, izrugivani, ubijani. Naša su starija braća znak, putokaz za nas mlade, da se isplati biti vjeran Evanđelju i onda kad to nije jednostavno. Mnoštvo je priča i pričica ostalo u mome srcu, nema potrebe sve ih stavljati na papir. One su izraz zahvalnosti, i sjećanja na one koji su cijeli svoj život dali za rast naše male i drage Provincije. Padre Mavro je jedan od njih. On je svoju zemaljsku trku završio. Suze su u našim očima. Neke će vrijeme osušiti prije, neke nikada, ali mi plačemo samo zato što još uvijek gledamo na smrt ljudskim očima. Odlaziš dragi padre Mavro s pozornice koju zovemo zemlja. Ti ipak ostaješ živ jer postoji vječnost, koju si toliko puta spomenuo, za koju si živio i radio sve. Otišao si, ali znamo kamo: Ocu koji nas sve čeka. Otišao si prije nas na drugu obalu, za koju znamo da postoji. Naša kušnja i borba još uvijek traje. Ići ćemo u život pod vidom vječnosti. Djevica Marija koja je vodila tebe, neka vodi i nas. Neka ga Gospodin nagradi za svako dobro koje je učinio i milostivo mu oprosti sve što nije bilo po Njegovoj presvetoj volji. Hvala mu!

fra Gabrijel Škibola