Fra Vito Smoljan – zlatomisnik

Fra_Vito_50_07

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujem tebi, Gospodine, sveti Oče, po Kristu, Gospodinu našemu:

– za dar života

– za svjetlost vjere

– za milost svetoga zvanja da nasljedujem tvoga

Sina, koračam za njim njegovim stopama evanđeoskog života, bez vlasništva i poslušan tebi

u tvojoj živoj Crkvi u duhu i habit(us)u Male braće – OFM.1

Domine qui omnipotentiam tuam maxime miserando et parcendo manifestas –

 

Hvala ti, Gospodine, za 50 godova tvojega MILOSRĐA, smilovanja, opraštanja, odrješenja, opravdanja, izmirenja, otkupljenja, čudesno susretljive tvoje dobrote, supatničke blizine tvoje Nazočnosti, intimo meo Intimior!

5. prosinca 1965. s dvojicom male mlade braće, od kojih jedan prekaljeni logoraš s Gologa otoka pokojni fra Marijan Zlovečera, polegli smo ovdje pred Božji žrtvenik na pod. Na goli pod! Nakon 50 godina dobro bi mi došao barem 3 m dubok grob da molite nada mnom i za mene. 50 godina svakoga dana ponavljao sam: moj grijeh, moj preveliki grijeh. I Bogu hvala, danas javno pred svima vama i sa svima vama rječnikom sv. Ambrozija ispovijedit ću svoje grijehe-grješnost, žarko moleći vas, Kristovi živi vjernici, molite, vapite za me Gospodina svaki put nakon mog priznanja: Gospodine smiluj se! Kriste, smiluj se.

K stolu preslatke tvoje gozbe, premili Gospodine Isuse Kriste, ja se grješnik bojim pristupiti i dršćem, nimalo ne umišljajući u vlastite zasluge, nego uzdajući se u tvoje milosrđe i dobrotu. Srce i tijelo naime imam okaljano mnogim zlodjelima, dušu i jezik oprezno nečuvane. – Gospodine smiluj (mu) se! Kriste, smiluj (mi) se.

Blagi Bože, strahovito veličanstvo, ja grješnik, u tjeskobu uhvaćen, utječem se tebi, vrelo milosrđa, k tebi hitim da me iscijeliš, pod tvoju zaštitu pribjegavam: i uzdišem da mi ti, koga kao suca ne mogu podnijeti, budeš spasitelj. – Gospodine smiluj (mu) se! Kriste, smiluj (mi) se.  Pokazujem ti rane svoje, Gospodine, sramotu svoju tebi razotkrivam. Znam svoje mnoge i velike grijehe, od kojih se plašim: uzdam se u tvoje milosrđe koje nema granica. Svrni na me pogled svoga milosrđa, Gospodine Isuse Kriste, Kralju vječni, Bože i Čovječe, za čovjeka raspeti! – Gospodine smiluj (mu) se! Kriste, smiluj (mi) se. Usliši mene koji se u te uzdam: smiluj se meni punome bijede i grijeha, ti koji nikada ne ćeš presušiti vrelo milosrđa. – Gospodine smiluj (mu) se! Kriste, smiluj (mi) se.

Na gornji i donji način udovoljavam zamolbi da se oglasim: braći, prijateljima i znancima. Pa ako to čini papa, sigurno nisam papskiji od njega (ne mogu ni u ludosti to pomisliti), ako i ja, treba li na to uopće podsjećati, zamiješen od blata, za – molim oproštenje u sviju životnih susretnika, u terminu minulih 50, za sve blato koje je s mene po njima otpadalo.

Brate, prijatelju, čovječe, molim, oprosti kad god bijah samo, premalo čovjek!

Sa svoje strane, s najdonjega skalina oltara „mojega grijeha, prevelikoga grijeha“ (uvijek iznova preobilno oproštena), s kojega svakoga dana uzlazim: svima sve OPRAŠTAM = Ignosco et dimitto ex toto corde meo omnibus me calumniantibus, detrahentibus, omnibus quocumque modo mihi nocentibus, vel volentibus mala (ex praeparatione ad missam) = pozdravljam

                                                                                                                                                                                                                               in Christi caritate fra Vito

 

50 godišnjica ređenja – ordinatio presbyteri u crkvi Male braće:

5. prosinca 1965. – 6. prosinca 2015. u Dubrovniku

Agnoscite quod agitis: imitamini quod tractatis; quatenus mortis Dominicae mysterium celebrantes, mortificare membra vestra a vitiis, et concupiscentiis omnibus procuretis. Sit vita vestra spiritualis medicina populo Dei; sit odor vitae vestrae delectamentum Ecclesiae Christi; ut praedicatione, atque exemplo aedificatis domum, id est, familiam Dei… (PONTIFICALE ROMANUM, De ordinatione presbyterum)

 

1 „No pitate zašto toliko ističem da sam najprije fratar. Pa češće kažem: znate, to sam jedino platio samim sobom. Fratarstvo smatram oblikom svog kršćanstva. Istina, i profesorujem kao kršćanin, bar bih to želio. Ali to je nadošlo poslije. Uostalom, ako hoćete znati, na fratarstvo sam baš nabasao po čistoj Božjoj dobroti. Jednog mi se dana to svidjelo kao moj osobni oblik egzistencije“ (fra Bonaventura Duda). Navod moga Brata na kvadrat i profesora umješni su, ako ne i ‘profesorski’, izraz mojih osjećaja koje sam više puta sirovo i nimalo dogmatski izrekao: Nisam se odazvao (izbor me je Drugoga pretekao) da budem prezbiter (kako vi to kažete „svećenik“) nego OFM – mali brat Male braće kako je to nadahnut Evanđeljem otkrio, izabrao, proživio Asiški Siromašak = frater minor Franciscus.