Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

“Homiletski direktorij” Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata

Direttorio-Omiletico_2015

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je Homiletski direktorij, koji je nedavno objavljen i u hrvatskom prijevodu u izdanju Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba. U dekretu Kongregacije od 29. lipnja prošle godine, objavljenom u sklopu Direktorija, podsjeća se kako je u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, papa Franjo posvetio značajan dio temi homilije. Pozitivne i negativne aspekte u tome pogledu već su izrazili biskupi okupljeni na sinodi a smjernice i upute za propovjednike su dane u posinodskim apostolskim pobudnicama Verbum Domini i Sacramentum caritatis Benedikta XVI.
Direktorij je podijeljen u dva dijela.
U prvom dijelu naslovljenom Homilija i liturgijski prostor opisuje se narav, uloga i osebujni kontekst homilije, kao i neki aspekti koji je definiraju kao što su zaređeni služitelj čija je to zadaća, njezina povezanost s Božjom riječi, bliža i daljnja priprava za homiliju, te njezini primatelji.
U drugom dijelu, ars praedicandi, primjerima su objašnjene predstavljene metode i sadržaji koje propovjednik mora poznavati i o kojima mora voditi racuna u pripremi homilije i tijekom samog propovijedanja.
Na indikativan ali ne i iscrpan način, predloženi su interpretacijski ključevi za nedjeljno-blagdanski ciklus mise polazeći od središta liturgijske godine (Vazmeno trodnevlje i vazmeno vrijeme, korizma, došašće, Božić, vrijeme kroz godinu), s naglaskom također na mise kroz tjedan, ženidbu i ukop. U tim su primjerima u praksi primijenjeni kriteriji izneseni u prvom dijelu Direktorija, odnosno tipologija izmedu Starog i Novog zavjeta, važnost evanđeoskog odlomka, raspored čitanja, kao i povezanost između liturgije riječi i euharistijske liturgije, između biblijske poruke i liturgijskih tekstova, između slavlja i života, između slušanja Boga i konkretne zajednice.
Slijede zatim dva Dodatka. U prvom dijelu, s ciljem da se prikaže veza između homilije i učenja Katoličke Crkve, navode se brojevi iz Katekizma čiji se sadržaj odnosi na neke doktrinarne teme u čitanjima za sve nedjelje i svetkovine tri godišnja ciklusa. U drugom Dodatku navode se razni dokumenti Učiteljstva o homiliji.

Homiletski direktorij želi dati odgovor na zahtjev kojeg su uputili sudionici biskupske sinode o Božjoj riječi održane 2008. godine. i ujedno predstavlja odgovor na zahtjeve pape Benedikta XVI. i papa Franje kao otaca Drugog vatikanskog koncila koji su istaknuli jedincatu narav propovijedi u kontekstu svete liturgije. Cilj ovog Direktorija je predstaviti svrhu propovijedi kako je ona opisana u dokumentima Crkve, od Drugoga vatikanskog koncila do apostolske pobudnice Evangelium gaudium, te ponuditi smjernice koje se temelje na tim izvorima kako bi se pomoglo propovjednicima ispravno i plodonosno obavljati njihovu zadaću.
Homiletski direktorij nastoji objediniti shvaćanja iz proteklih pedeset godina, kritički ih preispitati, pomoći propovjednicima cijeniti svrhu propovijedi i pružiti im pomoć u ispunjavanju jedne misije koja je od vitalnog značenja za život Crkve. Prijedlozi izneseni u dokumentu su nužno općeniti: riječ je naime o jednom vrlo raznolikom polju službe, kako zbog kulturnih razlika koje postoje od jedne zajednice do druge, tako zbog darovitosti i ograničenja pojedinog propovjednika. Svaki propovjednik želi propovijedati bolje, no ponekad mnogi zahtjevi pastorala kao i osjećaj osobne neprikladnosti mogu dovesti do obeshrabrenja. Direktorij smatra bitnim da propovjednik stavi Božju riječ u središte svog duhovnog života, da dobro poznaje svoj narod, da razmišlja o događajima svoga vremena, da neprestano nastoji razvijati vještine koje mu pomažu propovijedati kako dolikuje i iznad svega da, svjestan svog duhovnoga siromaštva, zaziva u vjeri Duha Svetoga kao glavnog tvorca koji čini srca vjernika poučljiva Božjim otajstvima. Podsjeća na to papa Franjo: “Obnovimo svoju vjeru u propovijedanje, koje se temelji na uvjerenju da sam Bog želi doprijeti do drugih preko propovjednika, i da on očituje svoju moć posredstvom ljudske riječi”, kaže se u Direktoriju.

U prvom dijelu Direktorija najprije se objašnjava što homilija nije. Tako se navodi da to nije govor o nekoj apstraktnoj temi; drugim riječima, misa nije prigoda koja se pruža propovjedniku da govori o temama koje nemaju nikakve veze s liturgijskim slavljem i njegovim čitanjima, ili da tekstove koje je Crkva predvidjela silom iskrivljava kako bi se uklopili u neku unaprijed zamišljenu ideju. Homilija nije niti puka vježba iz biblijske egzegeze. Božji narod ima veliku želju za dubljim proučavanjem Svetog pisma i pastiri trebaju pružiti prilike i inicijative koji će tome narodu omogućiti da prodube svoje znanje o Božjoj Riječi. Medutim, nedjeljna homilija nije prigoda za pružanje detaljne biblijske egzegeze: to nije trenutak da pokaže svu svoju umješnost u tome, a što je još važnije propovjednik je pozvan navješćivati kako se Božja riječ ispunjava ovdje i sada. Homilija, nadalje, nije ni katehetska pouka, premda je kateheza važan vidik homilije. To nije pravi trenutak za ispravnu katehetsku pouku jer bi to predstavljalo inačicu prakse da se tijekom mise drži govor koji nije zapravo sastavni dio samog liturgijskog slavlja. Konačno, propovjednik ne smije koristiti homiliju kao priliku za osobno svjedočenje. Nema sumnje da ljudi mogu biti duboko dirnuti iskustvima iz osobnog života, ali homilija treba izraziti vjeru Crkve, a ne samo propovjednikovo osobno iskustvo. Kao što papa Franjo upozorava čisto moralistička ili doktrinarna propovijed, kao i ona koja se pretvara u pouku iz biblijske egzegeze, osiromašuje tu komunikaciju medu srcima koja se događa u homiliji i koja mora imati malne sakramentalni karakter, jer se vjera rađa iz onoga što se sluša.
Reći kako homilija nije ništa od toga, objašnjava se nadalje u dokumentu, ne znači da aktualnim temama, biblijskoj egzegezi, doktrinarnoj pouci i osobnom svjedočenju nije mjesto u propovijedanju; oni bez sumnje u dobroj homiliji mogu biti djelotvorni elementi. Veoma je prikladno da propovjednik zna povezati tekstove određenog slavlja s aktualnim događajima i pitanjima, podijeliti s vjernicima plodove proučavanja kako bi se shvatio neki svetopisamski odlomak i pokazati vezu između Božje riječi i učenja Crkve. Poput vatre, sve te stvari su dobre sluge, ali loši gospodari: dobre su ako služe svojoj svrsi u homiliji; ako pak zauzmu njezino mjesto, tada to više nisu, kaže se slikovito u Direktoriju.
Kao odgovor na pitanje što homilija jest nudi se definiciju iz Prethodnih napomena lekcionara: „Homilijom se tijekom liturgijske godine iz svetog teksta vjernicima tumače otajstva vjere i pravila za kršćanski život. Naime, Kristovo vazmeno otajstvo što se navješćuje u čitanjima i u homiliji vrši se po misnoj žrtvi. A Krist je uvijek nazočan i djeluje u propovijedanju svoje Crkve. Stoga homilija, bilo da tumači proglašenu riječ Svetog pisma bilo koji drugi liturgijski tekst, treba da privodi zajednicu vjernika k djelotvornoj proslavi euharistije da “životom vrše što su vjerom prihvatili”. Tim živim izlaganjem Božja riječ koja se čita i sva crkvena slavlja mogu postići veću djelotvornost ako je homilija doista plod razmatranja, prikladno pripravljena, ni preduga ni prekratka te ako se u njoj vodi računa o svim nazočnima, pa i djeci i neobrazovanima”.
U širem smislu, homilija je govor o tajnama vjere i temeljnim pravilima kršćanskog života na način koji odgovara posebnim potrebama slušatelja. Ono po čemu se homilija razlikuje od drugih oblika poučavanja je njezin liturgijski kontekst. To shvaćanje postaje ključno kada je okvir homilije euharistijsko slavlje. Služba riječi i euharistijsko bogoslužje zajedno naviještaju Božje čudesno djelo našega spasenja u Kristu
Propovjednik tumači čitanja i molitve slavlja na takav način da se njihovo značenje razotkriva u Gospodinovoj smrti i uskrsnuću. Homilija je liturgijski čin i svojevrsni produžetak navještaja samih čitanja. U povezivanju ovih potonjih s vazmenim otajstvom, u razmišljanju bi se mogla dotaknuti doktrinarna ili moralna učenja predloženih tekstova, sa zadovoljavajucim rezultatima, navodi se u dokumentu.

Pokoncilska liturgijska reforma omogućila je propovijedanje na misi na temelju bogatije zbirke biblijskih čitanja, kaže se na početku drugog dijela Direktorija. No što reći o njima? U praksi, propovjednik često odgovara na to pitanje konzultirajući biblijske komentare kako bi dao neku pozadinu čitanjima, a zatim nudi neku vrstu opće moralne primjene, primjećuje se u Direktoriju. Ono što katkad nedostaje je osjetljivost za jedinstvenu narav homilije kao sastavnog dijela euharistijskog slavlja. Ako se homiliju shvaća kao organski dio mise, tada je jasno da se od propovjednika traži da razna čitanja i molitve na slavlju promatra kao nešto ključno za njegovo tumačenje Božje riječi, ističe se u Direktoriju te se posebno upozorava da propovjednik mora posvetiti pažnju duhovnom smislu Pisma.
U nastavku se podsjeća kako Katekizam Katolicke Crkva predstavlja tri ključa za tumačenje Svetog pisma: sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma, Pismo čitati u “živoj Predaji cijele Crkve” te paziti na analogiju vjere pod kojom podrazumijevamo uzajamnu povezanost istina vjere među sobom i u cjelokupnom naumu Objave.

Veliki se naglasak u Direktoriju stavlja na pripremanje propovijedi te se u tome smislu citira apostolsku pobudnicu pape Franje Evangelii gaudium: “Pripremanje propovijedi je tako važna zadaća da joj se mora posvetiti dulje vrijeme studija, molitve, razmišljanja i pastoralne kreativnosti”. Papa Franjo ističe tu opomenu veoma snažnim riječima: propovjednik koji se ne priprema, koji ne moli, “nepošten je i neodgovoran”, “lažni prorok, prevarant i plitki šarlatan”. U pripremi homilije studij je od neprocjenjive važnosti, ali molitva ima bitnu ulogu. Homiliju se drži u molitvenom ozračju pa i sama priprema mora biti u molitvenom ozračju, kaže se u Direktoriju u kojem se citira svetog Augustina koji kaže da propovjednik mora izbjegavati da postane “jalov propovjednik Božje riječi izvana, jer ju ne sluša iznutra”. Direktorij podsjeća na preporuku pape Franje da propovjednici uspostave duboki dijalog s Božjom riječju pribjegavajući lectio divina, koja se sastoji od čitanja, meditacije, molitve i kontemplacije.