Mi smo franjevci – crkveni red kojega je osnovao Sv. Franjo iz Asiza u Italiji (1181-1226). Prema pisanim izvorima Franjo je “bačen protivnim vjetrovima” boravio i na hrvatskoj strani Jadrana: najvjerojatnije u Dubrovniku. Od tada započinje franjevačka prisutnost u našem narodu. Ubrzo je broj franjevaca porastao pa je trebalo organizirati više pokrajina ili provincija, odnosno vikarija. Naša provincija se osamostalila 1393. god. Od tada potječe naš pečat koji je ovdje reproduciran, a čuva se u Britanskom muzeju u Londonu.

Franjevci su u Katoličkoj crkvi u Hrvata danas najbrojniji red.

Naši samostani su omiljena mjesta molitve i žarišta kulturnog života. Oni čuvaju golemo blago koje i danas privlači posjetitelje i turiste iz cijeloga svijeta.

Osim evangelizacijskog i karitativnog rada pridonijeli smo mnogo i na prosvjetnom području. Brojna naša učilišta od Dubrovnika do Kopra imala su zapaženu prosvjetnu ulogu. Neka od njih bila su generalna učilišta prvoga reda, koja su pripremala međunarodno priznate lektore (na njima se postizala jubilacija, akademski stupanj s pravnim učcinkom jednakim doktoratu). Naši franjevci su sastavljačci brojnih školskih priručnika, katekizama, rječcnika, filozofskih i teoloških udžbenika i djela za obrazovanje običnoga puka.

Iz naših su škola i učilišta izišli brojni crkveni i društveni vođd, nacionalni preporoditelji, pisci, prirodoznanci, arheolozi, skupljači narodnog blaga, teolozi, mistici, mučenici…

Kroz stoljeća su franjevci razvijali propovjedničcku i ispovjedničku djelatnost po našim gradovima, selima i otocima. Rado su primani kao korizmeni propovjednici i pučki misionari.

Uz to su osnivali i podržavali brojne zajednice franjevačkog svjetovnog reda koje su redovito posjećivali i vodili. Općenito se može rećci, da su naši samostani i njihove crkve bili središta i žarišta duhovnosti, a neki su kršćcanski blagdani i neke pobožnosti nastale u našim samostanima.

U najstarijim franjevačkim samostanima Istre i Dalmacije, sagrađenim prije 1340. god., spominje se nazočnost poznatijih slugu Božjih – ovi su: Oton u Puli, Monald u Kopru (tijelo mu počiva u Trstu, u crkvi zvanoj Santa Maria Maggiore), Julijan u Balama u Istri, Marin i Adam u Kotoru, Mihovil u Cresu, Antun i Franjo u Draču. Mnogi su od naših preminuli na glasu svetosti izvan domovine i izvan vlastite redovničcke zajednice (u Svetoj Zemlji Nikola Tavelić, u Italiji Jakov iz Zadra, zvani Ilirac, itd).

Imamo svetačkih osoba i u novije doba: Marko Tvrdeić u Pupnatu, Bernardin Tomašić u Zadru, Fulgencije Carev u Hvaru, Frano Vlašićc u Dubrovniku itd.

Devetorica članova naše provincije su poginuli kao žrtve terora jugoslavenskih komunista nakon Drugog svjetskog rata, a brojni su bili zatvarani i proganjani.

Danas smo zajednica od 65 braće.

Djelujemo ne samo u Domovini nego i kao dušobrižnici međdu Hrvatima u Njemačckoj, Argentini i Južnoj Africi; jedan naš brat je misionar u Kongu.

Naši novaci (dvojica) se pripravljaju na redovnički život u novicijatu na Trsatu, a u Zagrebu  imamo četiri studenta teologije i 1 u Asizu.

Ako osjećaš simpatije prema sv. Franji i njegovom pokretu – možeš se javiti i pridružiti nam se u hodu za Kristom - stopama sv. Franje.

Mir i dobro!