Velikani provincije

BADURINA, Odoriko, arhivist

Lun na Pagu, 31. VII. 1896. – Dubrovnik, 5. I. 1969.

Krsnim imenom Slavko. Sin Jakova i Marije r. Šanko. Gimnaziju je pohađao na Košljunu, Badiji i Zadru. Član je Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Teologiju je studirao u Male Braće. Svečane zavjete je položio i bio zaređen za svećenika 1922. g. Istraživao je i sredio samostanske arhive u Kraju na Pašmanu, Kamporu na Rabu, Zadru i Male Braće u Dubrovniku, te gradski i katedralni arhiv u Rabu. Rezultate istraživanja je objavljivao po raznim časopisima (npr. studija o kraljevskoj palači i benediktinskoj opatiji u Biogradu, Hrvatska straža, 1934. – 1935.). Većina radova mu je ostala u rukopisu. Na temelju literature i vlastitih zapažanja ostavio je i opsežnu građu o parapsihologiji i okultizmu.

Djela u rukopisu:

Velika kronika franjevačkog samostana Sv. Bernardina u Kamporu, šest svezaka, prijepis gotovo svih dokumenata gradskog arhiva u Rabu koji je kasnije propao; Kronika franjevačkog samostana na Badiji ; Kronika franjevačkog samostana u Kraju na Pašmanu ; Povijest Luna; Kronik a samostana Male Braće u Dubrovniku, nedovršeno.

BENKOVIĆ, Benedikt, profesor

Zadar, oko1460. – Judeburg, 1522.

Spada među najveće domaće franjevce. Sin je Ivana i Magdalene, plemića iz Plavna u Kninskoj županiji (obiteljska grobnica im je u koru crkve sv. Frane u Zadru). Teološke je nauke završio na Generalnom učilištu reda na Aracaeli u Rimu. U katalogu profesora na Sorboni u Parizu stoji: “Benedictus Bencovich Dalmata dictus Scientiarum Monarca” . Ugledniji znanstveni epitet nije mogao dobiti. Osim u Parizu predavao je i na Aracaeli. Bio je provincijal (1490. – 1493.). Godine 1498. je s o. Augustinom Bertunićem Zadraninom (provincijalom 1497. – 1500.) pokušavao spasiti neke zemlje u Hraščeviću (danas Rastević) darovane samostanu sv. Frane, a koje su Šubići-Zrinski iz Bribira nasilno prisvojili. Na Generalni kapitul 1521. g. otputovao je kao kustos provincije i tamo je izabran za generalnog definitora. Kao generalov komisar riješio je spor pripadnosti dvaju samostana između Češke i Saske 1522. g. Na putu se razbolio i umro.

Tiskao je djela:

Navigium Beatae Mariae Virginis ( Korabljica), 1495. i Opera logicalia Scoti , 1520.

BLAŽIĆ, Marijan, propovjednik

Sv. Matej kod Kastva, 25. III. 1897. – Daksa kod Dubrovnika, 25. X. 1944.

U Red je stupio 1912. g. Gimnaziju je pohađao na Košljunu i u Zadru, a teologiju u Zadru i Dubrovniku. Nakon ređenja za svećenika (1920.) pohađa filozofski fakultet u Zagrebu, pa sluša predavanja u Firenzi i Muenchenu. Profesorski ispit polaže iz prirodoslovne grupe predmeta. Vrstan je nastavnik na franjevačkoj gimnaziji na Badiji, pa u Dubrovniku (1929. – 1944.), gdje predaje i filozofiju na Teološkom studiju (1942 .- 1944.). Bio je više puta definitor, a od 1942. g. je provincijalni delegat za južnu Dalmaciju. Mnogo je propovijedao (Korčula, Makarska, Sušak, Trpanj, dubrovačka katedrala, Mala Braća). Crkve su često bile premalene za brojne slušatelje koji bi dolazili i iz udaljenijih mjesta. U propovijedi je unašao nove načine argumentiranja i uspostavljanja kontakta sa slušateljstvom.

U dubrovačkom samostanu Male Braće se od davnine davalo siromasima sve što bi preostalo od obroka, a i kuhalo se za siromahe, kojih bi, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bilo i do stotinupedeset. Vodio je brigu za siromahe: za njih je ostavljao svoj kruh (slično bi radila i ostala braća), a znao je dijeliti i brašna i šećera najbjednijima. Kad se u rujnu 1942. g. pojavio tifus među klericima, osobno je brinuo za njih. Premda je gojio nadu da će preživjeti rat, bio je spreman, i kad se približio njegov zadnji čas, ispovijedio se, oprostio od braće i prinio Bogu žrtvu svog života.

Izdao je knjige:

Evolucija i postanak čovjeka, Zagreb 1939. i Osnovne pojave života. Pučka biologija , Zagreb 1942.

BRLEK, Mijo, znanstvenik

Ilirska Bistrica-Trnovo, 25. VII. 1911. – Dubrovnik, 23. VI. 1984.

Krsnim imenom Ivan. Franjevačku gimnaziju je pohađao na Košljunu, Badiji i Dubrovniku. Stupio je u Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Novicijat je obavio na Košljunu (1928. – 1929.). Studirao je u Makarskoj i Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1936. g. U Rimu je diplomirao na “Antonianumu” i doktorirao na Pravnom fakultetu. Djelovao je u Dubrovniku u Male Braće (1941. – 1952. i 1976 .- 1984.) i u Rimu (1952. – 1976.).
Pisanjem se počeo baviti kao đak gimnazije. Objavljivao je članke, dopise, prijevode (s francuskog, talijanskog), studije, rasprave, prikaze, recenzije. Pisao je na talijanskom, latinskom i hrvatskom.

Objavio je preko stotinu bibliografskih jedinica u publikacijama: Luč (1928., 1941.), Euharistijski glasnik (1932. – 1940.), Narodna svijest (1941.), List dubrovačke biskupije (1943.), Glas sv. Antuna (1953., 1955.), Vjesnik franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri (1954., 1960., 1963., 1966.), Enciclopedia cattolica (1952., 1953.), Anali Historijskog instituta u Dubrovniku (1954.), Antonianum (1954. – 1969.), Acta Ordinis Minorum (1952. – 1953.), Virgo Immaculata (1957.), Studi Francescani (1958.), Vita Minorum (1959. – 1963.), Liceo Francescano (1957.) i dr. U arhivima Rimskih kongregacija je velik broj njegovih radova (npr. od 1954.-1966. g. oko dvije tisuće stručnih mišljenja). Bio je neutrudivi znanstveni radnik, poznatiji u svjetskoj javnosti nego u užoj domovini, a služenje svetoj znanosti smatrao je djelom svojega kršćanskog služenja i udivljenja Božjoj mudrosti. Kao magistar klerika prednjačio je radom i ljubavlju. Za “Antonianum” je razdoblje njegova djelovanja bilo vrlo plodno: moderirao je šezdesetak doktorskih dizertacija. Njegovom je zaslugom Pravni fakultet “Antonianuma”, kojemu je bio dekan, poznat kao najbolji među crkvenim učilištima u Rimu nakon Drugog svjetskog rata. Ljubavlju i žarom u poučavanju poticao je studente na dublja istraživanja. Odlikovao se humanošću, stručnošću, dobrotom. Neprocjenjive su njegove zasluge za unapređenje procesa za beatifikaciju biskupa Josipa Langa, čiji je bio veliki štovatelj.

DJELA:

  • De evolutione iuridica studiorum in Ordine Minorum ab initio Ordinis usque ad an. 1517., Dubrovnik 1942. (doktorska teza)
  • Rukopisi knjižnice Male braće u Dubrovniku I. , JAZU Zagreb 1952.
  • Methodologia historico-iuridica, Antonianum Romae 1958.
  • Lo studio scientifico coefficiente dell’ Apostolato Francescano , Venezia-Roma 1959.
  • Leksikograf Joakim Stulli, JAZU Zagreb 1987.

DOLCI, Sebastijan (Slade), provincijal, pisac

Dubrovnik, 2. IV. 1669. – 1. VI. 1777.

Potječe iz siromašne građanske obitelji. Srednju školu je pohađao u “Collegium Ragusinum” kod Isusovaca. Stupio u Provinciju sv. Frana u Dubrovniku 1713. g. Filozofiju je studirao u Anconi, a teologiju u Perugi. Zaređen je za svećenika 1723. g. U Italiji je položio ispite za propovjednika i lektora filozofije. Poslije više od deset godina vraća se u Dubrovnik i predaje filozofiju na Studiju Male Braće, a Senat Dubrovačke Republike ga bira za teologa Republike (1733.). Imenovan je jubilarnim lektorom (1742.). Izabran je za provincijala (1746.). Postaje član akademije de Ricovrati u Padovi (1754.), koje je nekada bio član i G. Galilei. Izabran je za sinodalnog ispitatelja Dubrovačke nadbiskupije (1759.). Putuje u Veneciju i Padovu. Imenovan je počasnim članom akademije de Concordi u Veneciji (1763.). Dolazi ponovno u Dubrovnik (1764.). Izabran je za definitora provincije (1770.), a na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku bio je prefekt i generalni lektor (od 1731.).

Propovijedao je u domovini i u Italiji. Malo vijeće Dubrovačke Republike ga izabire za adventskog propovjednika (1727.) i korizmenog (1728. i 1729.). U Lucci (korizma 1731.) postiže toliki uspjeh, da ga tamošnji Senat traži da njegovim članovima održi govor o upravljanju državom (tiskan iste godine).

U vrijeme njegove provincijalske službe je donesen propis da se u Provinciju mogu primati jedino kandidati s područja Dubrovačke Republike (1746.). Njegovim su zalaganjem temeljito renovirane apoteka Male Braće i samostanska tkaonica.

Bio je vrlo nadaren, izvanrednog pamćenja, oduševljen i revan u proučavanju literature, lako se izražavao stihom i prozom o svakoj temi. Uvijek je bio spreman naučiti nešto novo. Konzulti koje je kao teolog davao Republici jedini su sačuvani opis pojedinosti iz dubrovačkog života toga doba. Knjižnici samostana Male Braće u Dubrovniku je pribavio oko 200 svezaka. Sastavio je Nekrologij Provincije, kojega je popratio bilješkama i izdao B. Rode.

DJELA:

Il buon governo delle Repubbliche … discorso politico-morale detto … 1731. Lucca 1731. – Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S. P. N. Francisci. Neapoli 1746. – Vita Divi Hveronimi Stridonensis. Anconae 1750. – Dissertatio de Illyricae linguae vetustate et amplitudine… Venetiis 1754. – De Ragusini Archiepiscopatus antiquitate… ejusdem… Antistitum series chronologica… Anconae 1761. – Orazione panegirica di San Vicenzio Ferrerio… Venezia 1763. – De laudibus B. Joannis Gaudencio… et D. Petri Urseoli Venetiarum Ducis… (oda, s.l. s.a. – prije 1767.). – Fasti literario-Ragusini. Venetiis 1767. – Dissertatio de Illyricae linguae vetustate et amplitudine A. R. P. F. Sebastiani Dolci… illustrata et vindicata ab Albino Esadastes de Vargas (pseudonim S. Dolci). Anconae 1774. – Necrologium. B. Rode, Necrologium…, Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas 1914. br. 1 – 738. – Libertas perpetua Ragusina… Albini Esadastas de Vargas. V. Makušev, Izslĕdovanija (rus. ćir.), St. Peterburg 1867. str. 428 – 455. – Memorie biografiche… i Memoria di Pulpiti… Isti str. 142s, bilj. 3.

FABIJANIĆ, Donat, pisac

Pag, 1808. – Zadar, 1890.

Naše najjače pero XIX. st. Pisao je talijanskim jezikom, jer nije imao osjećaja za hrvatsku riječ. Široke naobrazbe, profesor, klasičar, odgojitelj i glazbenik. Bio je gvardijan u Zadru, tajnik, definitor, kustos i provincijal (1863. – 1866.). Predavao je na klasičnoj gimnaziji sjemeništa i grada Zadra. O. Stanko Škunca je pronašao na Poljudu njegova glazbena djela, do sada smatrana izgubljenima.
Osim raznih članaka po časopisima ostavio je trinaest tiskanih djela među kojima spomenimo: Storia dei frati minori in Dalmazia e Bossina u dva sveska (Zadar 1863. i 1864.) koja, i ako danas ne zadovoljavavaju povijesnu kritiku, ostaju nepresušno vrelo za proučavanje franjevačke baštine; Alcuni cenni sulle scienze e lettere dei secoli passati in Dalmazia (Venecija 1843.), Dalmazia nei primi cinque secoli del cristianesimo ( Zadar 1874.), Convento il piu antico dei Frati Minori in Dalmazia (Prato 1882.), Firmani inediti… (Firenze 1884.).

JURIĆ, Frano, povjesničar

Krapanj kod Šibenika, 27. VIII. 1884. – Rim, 20. VI. 1924.

Gimnaziju je završio na Košljunu i u Zadru. Stupio je u Provinciju sv. Jeronima 1900. g. Filozofiju je studirao u Zadru, a teologiju u Male Braće u Dubrovniku. Zaređen je za svećenika 1906. g. Djelovao je u: Dubrovniku, Kotoru i Cavtatu. Pohađao je predavanja na zagrebačkom Sveučilištu. Poslan je u Rim na “Antonianum” na specijalizaciju iz arheologije i povijesti umjetnosti te sakupljati povijesnu građu o Provinciji, no tu je naglo umro.

Bio je rado slušani propovjednik. Oduševljeno se bavio poučavanjem (na privatnoj gimnaziji u Cavtatu), glazbom, sakupljanjem historijske građe i narodnog blaga. Isticao se marljivošću, čvrstom voljom i žarkim rodoljubljem.
Članke, prvenstveno s područja redovničke povijesti, je objavljivao u časopisima: Prava Crvena Hrvatska, List Dubrovačke Biskupije , Hrvatska Prosvjeta, Sveta Cecilija i dr. Od njegovih se rukopisa u Arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku čuvaju: Joakim Stulić – hrvatski leksikograf , Crtice o glazbenim prilikama franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku , Bilješke za biografije franjevaca Provincije sv. Jeronima , Život bl. Nikole Tavelića, Povijest samostana Male braće , Popis relikvija u Dubrovniku, Propovijedi 1909. – 1911. i dr.

DJELA:

  • O. Vlaho Letunić Sveti Križni put, popravio i autentičnim dekretima popratio. Dubrovnik 1909., 1914.
  • Je li sv. Franjo bio u Dubrovniku? Dubrovnik 1914. – Povijesno – opisni prikaz Franjevačkog samostana u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb 1916.
  • Povijesničko – kulturne crtice o kontaktu Franjevaca s imenom sv. Vlaha , Dubrovnik 1921.
  • Vođ po Franjevačkom samostanu Male braće u Dub rovniku. Dubrovnik 1921.

KELEZ, Vincencije, misionar u Armeniji

Martinovići u Župi Dubrovačkoj, 3. VI. 1834. – Napulj, 20. V. 1895.

Stupio je u Provinciju sv. Frana u Dubrovniku 1850. g. Filozofiju i teologiju je studirao u Brixenu i Veneciji. Zaređen je za svećenika 1857. g. U samostanu Male Braće u Dubrovniku bio je: propovjednik, sakrista i magistar klerika. Po vlastitoj je želji otišao u Svetu Zemlju 1865. g. u novootvorenu misiju u Mara’asc (Armenija) i tu bio osam godina. Izabran je za diskreta Kustodije Sv. Zemlje za austrougarsko jezično područje (1879.), toga se odrekao (1881.) i vratio u Armeniju u tek otvorenu misiju Aintab. Uprava Reda ga je poslala u vlastitu provinciju za vizitatora i predsjedatelja Kapitula na kojem je izabran za provincijala (1884.). Predavao je moralku na Teološkom studiju Male Braće. Vratio se u Sv. Zemlju (1888.), teško obolio i otišao na liječenje u Hospicij Sv. Zemlje u Napulj (1892.).

U misiji Mara’asc (gdje je bilo malo katolika) podigao je hospicij i osnivao škole. Nekoliko godina iza Kelezova odlaska odande Sv. Stolica tu osniva biskupiju armenskog obreda, najviše zahvaljujući njegovu predanom radu. Oduševljeno je radio i u Aintabu. Njegovo misionarsko djelovanje obilježavaju: radinost, ustrajnost, pobožnost i obdržavanje pravila Reda. Komunikativan, uslužan i dobar poznavalac armenskog i turskog jezika, pružao bi misionarima u dvoumici rješenje, katolicima je bio otac, nekatolicima prijatelj, te je svima omilio. Iako intelektualno vrlo nadaren, više je volio karitativni rad nego znanstveni. Po želji jeruzalemskog patrijarhe preveo je na turski jezik Katekizam (1870.); napisao je na turskom jeziku Molitve za primanje sakramenata .

RAZMILOVIĆ, Bonaventura, minijaturist

1626. – 1678.

Ostavio je na Poljudu dva svoja kodeksa na pergameni, izrađena između 1670. i 1675. g., koji sadržavaju psalme i antifone s koralnim notama za liturgijsko pjevanje ( Psalterium I. i II. ) s originalnim iluminacijama kojima se dive stručnjaci. Ornamente je oživljavao intezivnom skalom boja. Izvanrednom inventivnošću je varirao i spajao smione kontraste stvarajući živahne i razigrane cjeline. Stvorio je originalni slikarski govor, koji postaje još značajniji “naivnom” komponentom, pučkom i spontanom, iskrenom i maštovitom, koja djelu daje veći čar i draž. U minijaturi je stvorio originalni opus, dragocjeniji i zanimljiviji negoli djela mnogih umjetnika, koji su govorili ažurnim stilskim jezikom bez većeg duha i originalnosti. S pet je inicijala ukrasio i Graduale i Antifonarij u hvarskom samostanu.

RODE, Benvenut, profesor

Krk, 4. IX. 1862. – Kotor, 29. III. 1935.

Pohađao je gimnaziju kod Isusovaca u Zadru. Stupio u Red 1878. g. Teologiju je završio u Zadru. Svećenik je od 1885. g. Lektor je latinskog i talijanskog jezika na franjevačkoj gimnaziji u Zadru. Na Teološkom studiju Male braće u Dubrovniku predavao je uvod u Stari i Novi Zavjet i crkvenu povijest (1905. – 1908.). U Kotoru boravi od 1908. g.: na gimnaziji predaje latinski i talijanski jezik, na nautičkoj školi talijanski, zemljopis i povijest; 1914. g. postaje gvardijan, 1920. g. vikar, te definitor Provincije. Također je župni pomoćnik i koralni vikar (1918. – 1922.), te orguljaš u katedrali (do 1926.). Bio je traženi ispovjednik i duhovni vođa.

Prijazan, susretljiv, smiren i razborit uživao je povjerenje i ugled kod svećenika i naroda svih vjeroispovijesti. Samostansku knjižnicu u Kotoru obogatio je brojnim izdanjima, uredio i pobrinuo se za katalogizaciju. Čitav se život bavio historijsko-znanstvenim istraživanjem, posebno poviješću Reda. Davao je povijesne podatke nastavljačima Waddingovih Annales Minorum , objavljivao vlastita istraživanja franjevačkih dokumenata iz dubrovačkog Historijskog Arhiva u Miscellanea Franciscana , te studiju o franjevačkoj Provinciji Sklavonije u Archivium Franciscanum Historicum. Tiskao je nekrolog dubrovačke franjevačke Provincije (prema rukopisima S. Dolci-Slade, A. Markovića i I. Ev. Kuzmića) s bilješkama na temelju svojih istraživanja u arhivima Dubrovnika. Djelo navode brojni domaći i strani autori u studijama važnim za povijest Reda, bivše Provincije sv. Frana u Dubrovniku, Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri i samostana Male Braće u Dubrovniku, zatim za povijest Dubrovačke Republike, Dubrovačke (nad)biskupije, grada Dubrovnika i dubrovačke književnosti (npr.: Brlek, Foretić, Lasić, Pantić, historijska i književna izdanja JAZU, SANU, JLZ i sl.).

DJELA:

  • De antiquitate Provinciae Sclavoniae O. F. M. nunc Dalmatiae. Archivium Franciscanum Historicum 1 (1908), str. 505 – 514.
  • Documenti francescani di Ragusa. Miscellanea Franciscana 13 (1912) do 16 (1915)
  • Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae Sancti Patris Francisci Ragusii. Analecta Franciscana VI. Ad Claras Aquas (Quaracchi-Firenze) 1917, str. 393 – 600.
  • Povijesne crtice Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji (sa popisom znamenitih članova) . Euharistijski glasnik. Dubrovnik 15 (1927) br. 10, str. 292 – 299.
  • Sv. Franjo u zadarskoj tradiciji. Idem. str. 300 – 301.

SOKOL, Bernardin, skladatelj

Kaštel Sućurac, 22. V. 1888. – Pelješki kanal, 28. IX. 1944.

Gimnaziju je polazio na Košljunu i u Zadru, teologiju u Dubrovniku. Svečane zavjete je položio 1909. g. Zaređen je za svećenika 1912. g. Konzervatorij je završio u Klosterneubergu kod Beča. Predavao je moralku i crkveno pravo na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku, vodio crkveni zbor i predavao na državnoj gimnaziji. Doktorirao iz muzikologije i teologije na “Sapienzi” u Rimu. Predavao je crkvenu glazbu na Teološkom fakultetu u Zagrebu, nižoj Franjevačkoj gimnaziji na Badiji kod Korčule, privatno poučavao glazbu, vodio đački zbor i komponirao.

Očitovao je izvornost melodijske invencije, sklonost polifoniji i smisao za osebujne harmonijske efekte. U hrvatsku crkvenu glazbu je unio novi elemenat: bogatu harmoničku podlogu sa slobodnim nizanjem sazvuka. Bio je vješt kontrapunktičar. Pisao je u glazbenim časopisima ( Sv. Cecilija, Crkveni glazbenik ) te Hrvatskoj Straži i Euharistijskom glasniku .
Važnija (od oko 80 njegovih glazbenih izdanja): mise: Gaudens gaudebo, Missa iubilaris , Staroslavenska Misa sv. Ćirila i Metoda, Staroslavenska i hrvatska Misa bl. Nikole Tavelića , pjesme: četiri pjesme u čast bl. Nikole Tavelića , razne crkvene, himni , psalmi, Tantum ergo , Ave Maria, Neoskvrnjene , litanije itd., profane skladbe: Hrvatsko selo i Glazbeni monolozi.

DJELA:

  • Glazbena djela o. fra Bernardina Sokola, franjevca. Zagreb 1940.
  •  Naša prva riječ . Euharistijski glasnik 17 (1929) br. 5, str. 117 – 118.

TALIJA, Urban, profesor

Lopud kod Dubrovnika, 17. IX. 1859. – Dubrovnik, 22. XI. 1943.

Krsnim imenom Nikola. Stupio u Provinciju sv. Frana u Dubrovniku 1875. g. Teologiju i filozofiju završio u Dubrovniku. Zaređen je za svećenika 1882. g. Bio je na specijalizaciji u Innsbrucku (1882. – 1884.), položio ispite u Rimu i postao generalni lektor Teološkog studija Male Braće u Dubrovniku (1887.). Tu je četrdesetpet godina predavao egzegezu Sv. Pisma, dogmatiku i druge predmete, te gotovo stalno bio rektor. Bibliotekar je Biblioteke Male Braće (1886.-1941.). Više je puta bio gvardijan, definitor Provincije (1890. – 1893.), provincijal Provincije sv. Frana u Dubrovniku (1890. – 1893.) i, nakon ujedinjenja, Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji (1920. – 1923.),te sedam puta generalni vizitator.

U Dubrovačkoj je biskupiji bio prvi urednik Lista dubrovačke biskupije (1901. – 1905.), sudjelovao kod priprave i redigiranja odredaba Dubrovačke sinode (1900.), sinodalni ispitatelj, crkveni sudac, upravitelj župe Lopud (1915. – 1920.). Mnogo je propovijedao, vodio niz konferencija i bio duhovni vođa nizu redovničkih zajednica. Dao je incijativu za osnivanje dubrovačkog društva Bošković , kojemu je bio cilj organizirati predavanja za intelektualce.

Bio je član Društva hrvatskih književnika, Braće Hrvatskog Zmaja , Astronomskog društva u Beogradu i uredništva lista Saturn , te dopisni ili počasni član niza drugih. Dobitnik je medalje Crvenog Križa. Najdraže priznanje bila mu je srebrena medalja skovana baš za njega kao izraz priznanja pape Pija X. (1913.).
Cijenili su ga kao čovjeka, svećenika, redovnika, profesora, pisca, znanstvenika širokih vidika i naobrazbe. Znao je pomoći u raznovrsnim potrebama ljudskih duša, ukloniti poteškoće, razjasniti sumnje. Polemike su mu bile interesantne i žive. Bibliografija mu obuhvaća oko četiristotine jedinica. Surađivao je u četrdesetak domaćih i stranih časopisa sa člancima s područja filozofije, egzegeze, dogmatike, povijesti, arheologije, sociologije, astronomije, ascetike, mistike itd.

VID IZ KOTORA, graditelj Visokih Dečana

XIV. st.

Gradio je samostane po Dalmaciji (Zadar, Dubrovnik, Kotor). Njegov je rad i crkva sv. Franje u Puli. Na poziv srpskog kralja Stefana Uroša III. bio je glavni arhitekta crkve Sv. Spasa u Dečanima, građene od 1326. – 1335. g. Ovo njegovo djelo je do danas najbolje očuvani spomenik srpskog srednjovjekovnog crkvenog građevinarstva; po koncepciji najsloženiji, a po dimenzijama najveći. O Vidu svjedoči natpis nad južnim vratima crkve u Dečanima, a smatra se jednim od tvoraca raške građevinske škole, jer je majstorski međusobno prilagodio bizantske, romaničke i gotičke elemente što je bila novost na ovome prostoru. Također je u Dečane doveo i kotorske slikare koji su najvećim dijelom oslikali ovaj spomenik.

VLAŠIĆ, Petar, provincijal, pisac

Vela Luka na Korčuli, 15. VI. 1883. – Dubrovnik, 5. VIII. 1969.

Krsnim imenom Ivan. Završio je franjevačku gimnaziju na Košljunu i u Zadru. Stupio u Provinciju sv. Jeronima 1899. g. Novicijat je obavio u Kopru. Teologiju studirao u Dubrovniku. Zaređen je za svećenika 1906. g. U Innsbrucku se osposobio za profesora Sv. Pisma. Na Teološkom studiju Male Braće u Dubrovniku predavao je Sveto Pismo i proučavao suvremena biblijska pitanja i bio magister klerika. U Dubrovačkoj biskupiji je prosinodalni ispitatelj i cenzor knjiga. Definitor je Provincije (1920.). Konzultor je Beogradskog nadbiskupa (1924.), generalni vikar i predsjednik Nadbiskupskog Duhovnog Stola (1929.). Upravlja Beogradskom nadbiskupijom kao kapitularni vikar (1936.-1937.), te župom u Šapcu (1940. – 1941.). Ponovno u Dubrovniku predaje biblijske predmete na franjevačkom Teološkom studiju kojemu je rektor (1942.-1945. i 1952.-1961.). Provincijal je (1945. – 1952.), i izvanredni generalni delegat provincija Sv. Jeronima i Presv. Otkupitelja (1947.), te generalni vizitator provincije Presv. Otkupitelja (1949.). Kustos je Provincije i jubilarni lektor (1952.). Predavao je i na dominikanskom Teološkom studiju u Dubrovniku (1957. – 1963.).

Kuda god bi putovao, propovijedao bi i držao predavanja te duhovne vježbe redovnicima, svećenicima i redovnicama. Mnogo je pisao u novinama i publikacijama.

DJELA:

  • Znanstvena: Savremena biblijska pitanja. Rijeka 1914. – Pravi pojam Sv. Pisma . Mostar 1919. – Psalmi Davidovi I. – IV. Dubrovnik 1923. – 1925. – Psalam “De profundis” opširno protumačen . Dubrovnik 1924.
  • Liturgijska: Evanđelistar . Dubrovnik 1921. – Obredi Velike Sedmice. Dubrovnik 1921. – Hrvatski Bogoslužbenik . Dubrovnik 1923. – Božićni Ofi cij s Devetnicom i pjesmama. Dubrovnik 1923. – Oficij sv. Vlaha s molitvama. Dubrovnik 1924. – Mali Oficij B. D. M . Dubrovnik 1924., 1929., Split 1938. i 1939. – Oficij za mrtve. Dubrovnik 1922. i 1929. – Novi obred Velike Subote . Dubrovnik 1952. – Obnovljeni obred svete Sedmice. Dubrovnik 1956. – Sveta Sedmica (hrvatski prijevod). Dubrovnik 1959.
  • Molitvenici: Pobožna duša (ćirilicom). Beograd 1926. – Vrata nebeska. Zagreb 1930. – Mali molitvenik . Zagreb 1941. – Sat klanjanja i sv. Getsemanska ura . Dubrovnik 1961.
  • Putopisi: Hrvati u Rumunjskoj. Beograd 1928. – U svetoj Zemlji . Beograd 1937. – U gradovima Apokalipse. Slav. Požega 1938.