Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

JEDNODNEVNA DUHOVNA OBNOVA PODRUČNOG BRATSTVA OFS-a PRIMORSKO-ISTARSKOG PODRUČJA

Dana 10.11.2019. bratstva iz Pule i Rovinja sa svojim duhovnim asistentom fra Marijanom Glamočakom OFM koji ih vrijedno prati, Rijeke, Crikvenice i Krka, nas oko 60 okupilo su se pred blagdan naše zaštitnice sv. Elizabete Ugarske u Rijeci. Ovaj put domaćin nam je bilo bratstvo sa Pehlina zajedno sa njihovim fratrima trećoredcima u crkvi svetog Franje Asiškog. Oni su nas srdačno i bratski dočekali u svojoj dvorani, prepunoj okrijepe, ali najviše od svega punoj istinskog bratskog zajedništva. Na početku susreta pozdravio nas je domaćin i područni duhovni asistent fra Milan Šokčević TOR, pridružio se i područni duhovni asistent fra Zlatko Šafarić OFMCap. te  ministra bratstva Kristina Banić i naša područna ministra Blaženka Kulić. Upoznali smo se sa poviješću ove crkve i samostana u kojoj trenutno djeluju tri fratra. Ovo je jedna od najmlađih riječkih crkava, a izgrađena je sredstvima koja su dobivena prodajom crkvenog imanja koje su fratri imali u Boki Kotorskoj. Prva misa u novo izgrađenom samostanu održana je 28.11.1976. Veliku zaslugu za izgradnju i osnivanje samostana i crkve pripada biskupu Srećku Badurini. Bratstvo OFS-a na Pehlinu je najmlađe riječko bratstvo, ali vrijedno bratstvo koje će na blagdan Sv. Elizabete zavjetovati 3 nove članice, što je velik Božji dar.

Duhovni nagovor je na temu sv. Elizabete imao gvardijan samostana sv. Franje fra Marijan Jelušić TOR. On je nadahnuto govorio o životu sv. Elizabete. Iako često govorimo o svetoj Elizabeti, uvijek možemo čuti nešto novo što nas treba potaknuti na uspon u našoj vjeri, bar jedan sićušan korak. Iako je bila pripadnik najviše aristokracije, u životu joj je Krist i Evanđelje stalno bilo izvorom nevjerojatne snage u vjeri, ali još više u poslanju, davanja za druge. Iako naizgled slaba žena ona se odupirala svim životnim nedaćama. Kada joj je suprug Tirinški grof Ljudevit umro na putu za križarsku vojnu, bila je razbaštinjena i protjerana iz dvorca, oduzeli su joj i djecu, iako ih nije zanemarivala. Čak ni tada nije poklekla u svom poslanju nego je u pokornosti i poniznosti nastavila svoj put. Tada je takav način bio revolucionaran, jer se od žena očekivalo da Bogu služe samo u redovništvu. Tako je probijala granice svoga vremena jer je u životu objedinila poslanje Marije i Marte. Ono što je Elizabetu razlikovalo od svoga staleža bilo je da nije odvratila svoga lica od potrebitih. U toj vjeri je rano izgorjela te se mlada u 34. godini nakon kratke bolesti preselila Kristu kome je nesebično služila.

Po duhovnom nagovoru slijedio je rad po grupama gdje su svi mogli reći nešto o svom iskustvu življenja vjere po primjeru sv. Elizabete, te na što nas sve potiče primjer njezinog života. Potom je slijedio plenum na kojem su moderatori grupa dali kratko izlaganje i podijelili ga sa svima.

 

Nakon stanke za ručak koji su nam organizirali naši domaćini slijedio je drugi dio naše duhovne obnove u gradu Rijeci, uputili smo se u na Pomerio u samostan Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, gdje nas je dočekala vrhovna predstojnica sestra Dobroslava Mlakić i vicepostulatorica kauze za sestru Mariju Krucifiksu. Ona nas je podsjetila na osnivačicu Družbe,  službenicu božju Mariju Krucifiksu Kozulić. Družba sestara Presvetog Srca Isusova, autohtona je hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci potkraj 19. stoljeća. Družba je izrasla iz Pobožne udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova. Osnovala ju je 1899. u Rijeci Majka Marija Krucifiksa Kozulić, kao kćer bogatog malološinjskog brodograditelja i brodovlasnika. U ovome vidimo poveznicu sa svetom Elizabetom. Uvidjevši siromaštvo u svom gradu Rijeci, Marija se osim pastoralnog rada posvetila i karitativno-socijalnom djelovanju te je još kao laikinja, utemeljila Zavod Presvetog Srca Isusova 1895. u kojem je našlo smještaj šezdesetak siromašnih djevojčica. U Zavod su se primala sva djeca bez obzira na vjeru i narodnost, a jedini uvjet bilo je siromaštvo. Iste je godine otvorila dječji vrtić i blagdanski oratorij. Poznato je da je Marija Krucifiksa bila i pripadnica franjevačkog trećeg reda, sadašnjeg OFS-a, a prošle 2018. godine smo proslavili 140-godišnjicu njenog trajnog zavjetovanja u bratstvu OFS-a Trsat. Danas, dakle, sestre rade u odgoju djece u vrtićima i apostolatu mladeži, katehiziraju u školama i na župama, skrbe za starije i bolesne, te rade u nekim crkvenim ustanovama.

 

U laganoj šetnji ulicama našeg grada smo se uputili prema slijedećem odredištu, katedrali sv. Vida. Sestra Kristina Banić nas je zauzeto i poput povjesničara upoznala sa katedralom i njenim znamenitostima. Uz izloženo Raspeće vezuje se legenda prema kojoj je 1296. godine neki Petar Lončarić u ljutnji zamahnuo kamenom i udario Kristovo tijelo na Raspeću, koje je stajalo u trijemu pred starom crkvom sv. Vida. Iz tijela Kristova “kao iz živog mesa” potekla je krv, koja je sačuvana u ampuli. Prema predaji Sveti Vid je učinio nekoliko čuda, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji je bio opsjednut. Unatoč tome, bio je sa svojim pratiteljima osuđen na smrt. Nakon mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega ga je spasio anđeo koji ga je odnio u Lukaniju, gdje je umro 756 godine. Sveti Vid je zaštitnik riječke metropolije , njegov spomendan se slavi se 15. lipnja procesijom od katedrale, preko Korza pa do Trga riječke rezolucije gdje se održava sveta misa. U procesiji i misi svake godine sudjeluju i naša riječka bratstva OFS-a sa svojim prepoznatljivim zastavama, zato smo uputili poziv ostaloj braći i sestrama da nam se pridruže na taj dan. Od 1991. godine i Grad Rijeka ponovno nakon 45 godina, svake godine obilježava Dan svoga zaštitnika Svetog Vida, pa je 15. lipnja ujedno postao i Dan Grada Rijeke.

 

Obilazak smo završili posjetom Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje nas je dočekao vlč. Sanjin Francetić i ukratko nas upoznao sa poviješću crkve, koju mi riječani još nazivamo i vela crikva ili Assunta. Izvorno ona je građena kao katedrala i najstarija je riječka crkva. Glavni oltar je djelo Mislejeve ljubljanske radionice, a četiri kipa svetih Šimuna, Ane, Margarete i Antuna djela su uglednog padovanskog skulptora Jacopa Contiera. On je prema riječima vlč. Francetića jedinstven na širem prostoru jer se sastoji od 3 kata. Strop svetišta ukrašen je veoma kvalitetnim baroknim štukaturama. U njoj se čuva i najstariji slikovni prikaz grada Rijeke u vrijeme velikog zemljotresa iz 1750 godine. Crkva je prvotno izgrađena u ranom srednjem vijeku na ruševinama rimskih termi. Majstor Juraj iz Zadra obnovio je 1442. postojeću trobrodnu baziliku i povisio joj glavni brod. Ponovno je iz temelja obnovljena 1695. godine, a između 1716. i 1726. obitelj Orlando, kranjski plemići i riječki patriciji, dograđuju prostrano svetište.

Na kraju ovog, nadam se sadržajnog dana u kasnim popodnevnim satima rastali smo se sa našim sestrama i braćom koji su se uputili svojim domovima na otoke i u Istru. Hvala im na dolasku i bratskom zajedništvu, a našim domaćinima sa Pehlina na srdačnom i bratskom dočeku. Hvala i područnom vijeću koje kroz svoje godišnje programe planira i organizira ovakve susrete, oni jačaju naše zajedništvo. Molimo našeg serafskog oca svetog Franju neka nas zagovara i prati.


Slaven Kulić OFS

Mir i dobro!