Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

KATEDRA UČITELJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI

franjo_3

11. travnja 2014., u Pakoštanima, nedaleko od Biograda, na prostranom raskrižju uz more, otkriven je spomenik dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, djelo akademskoga kipara Joakima-Jaki Gregova (r. 1952. u Pašmanu), autora brojnih skulptura u Domovini i u inozemstvu, od koji čak dvadeset i dvije u samom gradu Hvaru. Umjetnik je franjevac, predstojnik franjevačkog samostana u Hvaru. Monumentalni brončani kip sv. Franje Asiškog, postavljen godine 2010. ispred crkve spomenutog samostana, dostojno predstavlja umjetnikove radove u Hvaru i po svijetu. Njegov najnoviji rad – spomenik dr. Franji Tuđamnu – već je privukao značajnu pozornost naše javnosti. Kod čina otvorenja spomenika posebni osvrt o značenju djela dr. Franje Tuđmana iznio je povjesničar iz Zadra, dr. Zlatko Begonja. Ovdje donosimo osvrt o ikonografskom čitanju spomenika što ga je u rečenoj prilici održao dr. Bernardin Škunca, franjevac, umirovljeni profesor teologije i sakralne umjetnosti.

Na prostoru Hrvatske i u inozemstvu već je postavljeno više od tri stotine spomenika u čast našem prvom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, urađenima što u bistama, što u kipovima. Kritičari umjetnosti izrazit će o tim spomenicima svoju prosudbu, isticati razinu likovnosti, ocjenjivati izraženu ideju. Što se pak može reći o spomeniku akademskog kipara, Joakima-Jaki Gregova, koji ovdje u Pakoštanima danas otkrivamo javnosti? Uvjeren sam da je riječ o posebno vrijednom kiparskom djelu, što želim izraziti ovim sažetim promišljanjem.

Pred vama i s vama čitam ikonografiju ovog umjetničkog djela. U snažnom kiparskom izrazu, ovaj spomenik upravo po ikonografskim obilježjima nosi svoju posebnost i izuzetnost. Čini se, naime, da je umjetnik Jaki prvi od naših umjetnika došao na ideju da našeg prvog predsjednika prikaže kao državnika na katedri. Riječ je o djelu koje je više od kipa jedne osobe. Doista spomenik.

Polazim, dakle, od katedre kao ikonografskog znaka ovog spomenika. Na katedru ne može svatko. Je li, primjerice, riječ o vjerskom kršćanskom/katoličkom području, na katedru može sjesti papa (katedra sv. Petra), ili pak biskup u svoj katedrali (i izraz katedrala dolazi upravo od katedre, tj. od mjesta koje simbolički predstavlja autoritet jednog mjesnog biskupa). Je li pak riječ o prosvjetno/znanstvenom području, na katedru može sjesti sveučilišni profesor, znanstvenik.

franjo_2

Analogno takvom značenju katedre, fra Jaki je izvrsno osjetio da se našeg prvog predsjednika može dostojno predstaviti upravo na katedri. Motiv katedre je poznat u slikarstvu i kiparstvu, ali nam nije poznato da bi bio primijenjen na dr. Franju Tuđmana. Za taj pak izbor kipar Jaki nije se odlučio u prvom redu zato što je dr. Franjo Tuđman prvi hrvatski predsjednik – iako i to ima svoju težinu – nego s činjenice da on u sebi, u svojoj osobnosti i u svojim djelima, ima snagu i težinu po kojoj je njemu katedra primjereno i dolično mjesto. Pri tome mislim na težinu hrvatske državnosti kroz povijest, po čemu ovaj spomenik nadilazi značenje jedne osobe i sadašnjeg časa hrvatske zbilje. U kiparskom ostvarenju umjetnika fra Jakija imamo izvrsno ostvarenje katedre hrvatske državnosti. Na toj katedri s punim pravom sjedi dr. Franjo Tuđman. Sretni smo, ipak, da je on ujedno i prvi predsjednik Hrvatske države.

Ovo likovno ostvarenje potom – opet u ikonografskom čitanju – pokazuje da na katedri, koliko onoj vjerskoj, toliko onoj znastveno/profesorkoj ili političkoj, sjedi učitelj. Vrijednost katedre stoji, dakle, u onome koji na njoj sjedi. Kada pak u simboličkoj slici kažemo da je ovdje riječ o katedri hrvatske državnosti, mislimo na državnost u našoj cjelokupnoj povijesti. Takva katedra pripada samo rijetkima, veoma rijetkima. Opet ću posegnuti za usporednom slikom: kao što je, primjerice, u povijesti kršćanstva veoma mali broj osoba koje su zaslužile naslov ‘Učitelja’ kršćanstva (Učitelja Crkve), tako je mali broj onih u našoj hrvatskoj povijesti koji mogu imati naslov Učitelja hrvatske državnosti. Zasigurno bismo takve našli u više od trinaest stoljeća dugoj našoj povijesti, ali nisu odveć brojni. Primjerice, takav naslov zaslužuje koji od knezova i kraljeva iz zlatnog doba naše državnosti (od 9. do 12. st.), primjerice, kraljevi Tomislav i Zvonimir. I u nastavku povijesti naše nesretne državnosti, od 1102., kada smo izgubili samostalnost, bilo je jakih političkih osobnosti koje su prenosile svijest o hrvatskoj državnosti. U novijim stoljećima naše povijesti takvi su, primjerice, ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan, pa ban Josip Jelačić, te nama još bliži, Ante Starčević i Stjepan Radić. U takve sada – i to posve utemeljeno – treba ubrojiti dr. Franju Tuđmana.

franjo_4

S istog ikonografskog pogleda znakovito je još istaknuti – u potvrdu izvrsne fra Jakijeve misli – da naš predsjednik Tuđman u rukama ima knjigu, i to ne kojugod knjigu, nego knjigu koja je – u stanovitom smislu – postala simbol-knjiga hrvatske državnosti: knjigu našeg Ilirca Bogoslava Šuleka, jezikoslovca, povjesničara i politologa, koji je godine 1868. objavio političko djelo pod naslovom ‘Naše pravice’ ili ‘Hrvatske pravice’ (izbor zakonah, poveljah i spisah… o hrvatskoj državotvornoj ideji). Tako je umjetnik Jaki ikonografskim znakovima katedre i knjige označio dr. Franju Tuđmana kao neprijepornog i istinskog Učitelja hrvatske državnosti.

franjo_1

Ikonografija ove skulpture izvrsno pokazuje da želja i ostvarenje hrvatske države ne dolazi iz kakvih osvajačkih i podivljalih nagona – poput nagona, a ne pameti i poštenja, kod osvajača hrvatskih prostora, onih kroz stoljeća i onih u nedavnom Domovinskom ratu – nego iz zdrave misli, iz promišljanja o ljudskim pravima, ali istovremeno i iz čestitosti srca (potonje nije kakav izraz nezrele nježnosti nego stanje čovjekova duha koji živo želi svoje, ne tuđe) . Jer, treba reći da u jezgri učitelja hrvatske državnosti, naime dr. Franje Tuđmana, čvrsto stoji pravo svakog naroda na samostalnost i na dostojanstvo postojanja i življenja. Takva misao ide u red univerzalnih ljudskih pravica. Očito je, dakako, da hrvatske pravice izlaze iz tih univerzalnih. Upravo je dr. Franjo Tuđman znao primijeniti te velike ideje na svoj mali hrvatski narod. Velika je laž i svjesna zloća onih pojedinaca koji našeg prvog predsjednika prikazuju kao političara zatvorena Europi i svijetu. Naprotiv, vrijedi se pitati tko je bolje od njega znao artikulirati univerzalne ideje i partikularne pravice.

I da zaključim: ono što su naši branitelji pokazali gorljivim davanjem sebe za samostalnost Hrvatske, među kojima je i vaš (i naš!) dični general Ante Gotovina, to je u svojstvu povjesničara i mislitelja hrvatske državnosti – zajedno sa spomenutim braniteljima i mnogim drugima – ostvario dr. Franjo Tuđman.

Ovaj spomenik svojom monumentalnošću i kiparskom izražajnošću, sretnim spojem kamena i bronce, skladno povezanom ikonografijom (misaona poza dr. Franje Tuđmana dok sjedi na katedri, s knjigom ‘Hrvatskih pravica’), sve pak na ovoj čudesnoj lokaciji koja povezuje hrvatsko tlo i hrvatsko more, otvoreno svim morima i svim ljudima svijeta, sada je pred nama kao dostojan spomen-znak našem prvom predsjedniku, kao spomen-mjesto na koje će dolaziti ribari i težaci Pakoštana, oko kojega će se družiti djevojke i mladići ovih naših žala, a dolazit će i brojni iskreni Hrvati da vide ovaj spomenik i da uče od Učitelju hrvatske državnosti…

S radošću izražavam čestitke fra Jakiju i svima koji su zaslužni, počevši od generala Ante Gotovine koji je s umjetnikom Jakijem pokrenuo inicijativu, te načelnika i mještana Pakoštana, da je baš ovdje, u Pakoštanima, mogao doći dr. Franjo Tuđman, i kao Učitelj sjesti na katedru hrvatske državnosti. Neka njemu i našim poginulim braniteljima Bog nagradi beskrajne trude i žrtve za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!

Bernardin Škunca