Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

MOLITVA ZA NAŠU PROVINCIJU

Gospodine, na početku ove godine molim te za ovu našu redovničku zajednicu, da je zaštitiš, obnoviš, pomladiš.
Još od 1212. kada je tvoj miljenik sv. Franjo Asiški kročio na našu obalu njegovi sinovi su započeli zaufani hod za Kristom po Franjinu primjeru. Upravo je naša Provincija prva zajednica Franjinih sinova u Hrvata.
To je dugačka povijest puna izazova i sumnji, padova, ali i neprestanoga rasta. Preživjelo se i ratove, goleme epidemije kuge 1348, i navale Turaka u XV. st. i potrese kao u Dubrovniku 1667. Pala je slavna Dubrovačka republika i Mletačka vlast. Došli su Francuzi 1806., a potom Austrijanci 1814. Dvije Franjevačke Provincije su se ujedinile 1898. da budu snažnije: ona u Dubrovniku s onom u Zadru. Dolazi veliki Prvi svjetski rat. Dobar dio Provincije su okupirali Talijanski fašisti amputirajući važne samostane poput Zadra i Kopra. Stvorene su i dvije nama neprijateljska Jugoslavije. Samostani su ostali poluprazni. Čak je 9 fratra ubijeno 1944/45. Brojni su protjerani i zatvarani. Nemali broj braće se pokolebao i ostavio svoju prvu ljubav. Uvijek nas je netko želio ukinuti, protjerati i oslabiti. Bezbroj puta kroz proteklih osam stoljeća ideja i pokušaja da nas se ukine, izbriše ili preimenuje. Mijenjala su se carstva i vlasti, a mi smo opstali. Uvijek iznova se Provincija opravljala ljubavlju i zalaganjem svojih najboljih sinova. Kako si ih Ti dovodio, odgajao i usmjeravao danas do kraja ne razumijemo. 

Sinovi ove provincije su opstali, Gospode, uzdajući se u Tvoju pomoć i zaštitu. I kad su radili kao misionari, propovjednici, mučenici, pisci, pastoralni radnici, apotekari, ispovjednici… Radili smo i radimo u Argentini, Sjevernoj Americi, Njemačkoj, Africi… Posvuda su znakovi njihova samoprijegora, danas gotovo zaboravljeni. Ovi naši samostani uz krivudavu obalu Jadrana i po otocima su živo svjedočanstvo od sjevera Istre do Boke. Oni su najbolji svjedoci plodnoga života naše braće. Većina njih je odoljela nedaćama i ostala od svoga osnutka do danas. Izgrađeni su najviše pomoću siromaha, kao ovaj u Rožatu. Sačuvali su sjećanje ovoga naroda i njegovo ime. U posljednjih pedeset godina smo obnovili sve te samostane, ali im nismo vratili život. Ponovo su prazni, bez podmlatka.

Danas u XXI. stoljeću, nakon osam stoljeća preobilne milosti, kao da se ponovo plašimo nestajanja. Imamo svu slobodu, mogućnosti ali nam kao nikada treba tvoja obilna pomoć, Gospode, i znakovi da nas nisi zaboravio. Svega imamo osim ljudi, kao i ova naša Domovina.
Osnaži nas sve i ujedini. Pošalji nove snage mladih momaka koji će nastaviti gorjeti svetim žarom serafa od ljubavi prema Tebi, ovoj zajednici i ovom narodu.

fra Josip Sopta