Novi Vjesnik

vjesnik_2_2013

Draga Braćo!

Gospodin vam dao mir!

Na početku ljeta imate u rukama novi broj našega Vjesnika. On je neki trag hoda naše Provincije. Zacijelo je bilo još događaja koji su u njemu trebali biti zabilježeni, ali nismo dobili izvješća. Potičem braću da revnije bilježe događanja u svojim sredinama i da nam to pošalju u provincijalat.
Pred nama je ljeto; vrijeme godišnjih odmora. Samostani naše Provincije susretišta su mnogih znatiželjnika koji žele nove informacije. Zahvaljujući duhovnosti i marljivosti naše prethodne braće, namjernicima i znatiželjnim pohoditeljima naših samostana imamo što pokazati. No, najizvrsnija „pokaznica“ jesmo mi koji sada tu živimo kao trag i znak Svetoga. To nas obvezuje da budemo dostojni svoga poziva i poslanja, koliko nam dopuštaju naše snage.
Braćo, podsjećam na Učiteljeve riječi: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6, 31). Odmor, osama nije neko ljenčarenje, prazna dokolica. Gospodin je u osami bio još zauzetije u zajedništvu sa svojim Ocem i s učenicima. Sadržajan odmor jest promjena radne djelatnosti. U osamu, na godišnji odmor, odlazimo da bismo, živeći drugačije od uobičajenoga, skupili nove snage. Zato svakom bratu, koji to može i želi, treba omogućiti izbivanje iz samostana u skladu s našim uredbama.
Potičem svu braću da u našim susretima budemo poslušni sv. Franji. On naime potiče: „da raspravlja(mo) o stvarima koje se odnose na Boga“. To se zacijelo ne odnosi samo na neke naše „službene“ susrete – kapitule, nego i na susrete koji se zbivaju u našemu hodu; pa i za vrijeme odmora. Držim da bi također bilo korisno za naše provincijsko bratstvo da „sva braća podložnici ministara i slugu razborito i pomno promatraju djela ministara i slugu“ (Npr. V.). Razborito i pomno promatranje trenutka našega koračanja i odluka koje donosimo u našoj Provinciji moglo bi pomoći da naše odluke budu bolje, a hod sigurniji. Za to je zacijelo potrebno da izričemo riječ kojoj prethodi promišljanje i molitva u šutnji. To je kolijevka svakoga sadržajnoga govora. Bez molitve i šutnje veoma lako izgovorimo riječ koja je nedozrela; koja ne može uroditi dobrim rodom. Šutnja je kolijevka djelotvorne riječi. Svako dobro djelo izrasta iz bremenite šutnje koja se pretvara u poticaj i čin. Godišnji će odmor biti istinski odmor ukoliko znamo zašutjeti, ali i s radošću i trijezno jedni druge susretati; porazgovarati, pa i prokomentirati događanja. Tako stanje hoda i mirovanja postaje put prema našoj ljudskoj i kršćanskoj dozrelosti iz kojih zajednica prima istinski blagoslov. Potrebna nam je dodatna osjetljivost za naše potrebe i za franjevačku kvalitetu našega življenja. Vjerujem da je tu skrivena mogućnost novoga zanosa i života naše Provincije.
Sv. Franjo je nastojao da se braća susreću kako bi njegovali vez jedinstva; „da bi njih, koje je privukao isti Duh i dao im život isti Otac, miroljubivo grijalo krilo jedne majke. Htio je da budu jedinstveni stari i mladi, da bratskom ljubavlju budu povezani oni mudri s jednostavnima; da se oni koji su jedni od drugih udaljeni međusobno povezuju snagom ljubavi“ (1Čel. 144). Ovo posebno vrijedi za nas u našoj Provinciji. Rijetko se viđamo. Teritorijalno smo daleko jedni od drugih. Godišnji odmor je za to živa zgoda da postanemo svjesni da pijemo iz Jednoga izvora i da idemo Jednome cilju. Gospodin moli za naše „jedno“ (Iv 17), a apostol tvrdi: „Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“ (Gal, 3, 28). Zajedništvo je Božji trag u nama. Ono nije tek neko naše ljudsko slaganje. Ono je neizmjerno više. Kršćansko zajedništvo jest udioništvo u zbiljnosti Svetoga; u koju smo milošću pozvani i u kojoj smijemo postojati. Zato Pavao kaže: „Jedan u Kristu Isusu.“ To je ono jedino dobro koje nema rok trajanja. Ono je nepotrošivo. Sve ćemo drugo morati ostaviti ili će nam biti oteto. Otajstveno, Duhovo uvijek hoće biti tjelesno. To je razlog našega susretanja.
Nama je, zbog različitih okolnosti, potrebno ohrabrenje. Pozvani smo biti poticaj jedni drugima; na izgradnju, na dobro. Godišnji su odmori za to izvrsna zgoda. Naše tijelo treba zrak, vodu, hranu koja će ga održavati na životu. To je uvjet života. Ništa manje nije potrebna hrana za dušu. Mi smo posrednici te hrane jedni drugima prema primljenom daru. Iz pripadnosti Kristu s kojim smo, po zavjetima, stupili u savez, mi pripadamo jedni drugima. To je naše poslanje i naš zadatak.
Slobodno je vrijeme i zgoda za tihu molitvu; izgradnju dubljeg povjerenja u vrijednost našega postojanja i djelovanja. Nezamjenjivo je osobno ophođenje s Gospodinom. Znamo da je svaka naša istinska molitva osobna. No ona u samoći ima, neću reći bolju, ali svakako drugačiju vrijednost. Poznata je svima po kojima je Bog izvanrednije djelovao. Poznaju je i njeguju Učitelj, Gospa i sveci. Po takvoj molitvi jača naša redovnička posebnost u Crkvi i djelotvornost u svijetu. U svom životu i djelovanju mi nismo privatnici. Mi smo saveznici onoga koji Jest i koji je zauzet za svoje djelo – naše dobro. Vrijeme odmora je darovana zgoda da otkrijemo njegovu volju i po njoj djelujemo. To je moguće po molitvi koja se zbiva u trokoraku: nagovor, razgovor i odgovor. Zato je veoma potrebno povremeno poći u osamu i provesti vrijeme u prepuštenosti Duhu Gospodnjem. Biti u osami, u sabranosti, ne znači usredotočiti se na sebe. Zapravo je posve suprotno. Biti u sabranosti znači biti u zaposlenom odmoru gdje se usmjerujemo na svoj Izvor. Napojeni na izvoru Žive vode možemo druge dovoditi tom Izvoru. Iz takvoga odmora izlazimo osvježeni i ojačani za djelotvorno poslanje. Sv. Bonaventura piše: „Anđeoski se čovjek Franjo nije nikada običavao odmarati od vršenja dobrih djela. Poput nebeskih se duhova po Jakobovim ljestvama radije: ili uspinjao k Bogu, ili je silazio k bližnjemu. Tako je, naime, naučio dobiveno vrijeme za stjecanje zasluga razborito raspodijeliti da je jedan dio upotrijebio u korist bližnjih, a drugi bi posvetio smirenim zanosima kontemplacije.
Zato, kad je prema zahtjevima mjesta i vremena izišao u susret potrebama spasenja drugih, napuštao je mnoštvo koje ga je smetalo, potražio bi skrivenu samoću i mjesto mira da bi se što slobodnije bavio Gospodinom i očistio prašinu, ako bi se nešto od nje našlo zbog boravka među ljudima“ (Životopis sv. Franje XIII.).
Odmor je darovano vrijeme koje bistri duh i osvježava tijelo; zaposlenost Božjim djelom. Papa emeritus reče: „Svoj sam odmor proveo kako i priliči jednom Božjem službeniku: posvećujući se molitvi, čitanju i razmatranju, neometan svakodnevnim pastoralnim hitnim zadaćama. Nisam na njih zaboravio ali sam ih, tako reći, “filtrirao” kroz zdravi odmak koji pomaže svesti ih na pravu mjeru, a to znači prepoznati da je Gospodin Bog a mi samo njegovi ponizni suradnici za službu Crkvi i za dobro čovječanstva.“
Draga braćo, neka vrijeme naših godišnjih odmora bude vrijeme susreta koji će nas učiniti sretnijima i osposobiti za radosno koračanje stazom Evanđelja.

fra Andrija Bilokapić, pm