novi vjesnik

vjesnik 3_2014

Novi broj Vjesnika preuzmite ovdje u PDF formatu.

OTAJSTVO BOŽIĆA I GODINA POSVEĆENOGA ŽIVOTA

Draga Braćo, ovogodišnju svetkovinu Božića slavimo u Godini posvećenoga života koju započesmo početkom Došašća. Po služenju pape Franje, Crkva bi željela da mi redovnici, a i cijela Crkva, postanemo svjesniji svoga redovničkoga mjesta i poslanja u Crkvi i svijetu danas. U dokumentu Posvećeni život, papa Ivan Pavao II., sada sveti, piše: „U zbilji, posvećeni se život stavlja u samo srce Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da izražava najdublju narav kršćanskoga zvanja i težnju Crkve-Zaručnice prema sjedinjenju s jedinim Zaručnikom“ (br. 3). Božić je svetkovina u kojoj je Svevišnji odlučio ući u pune zaruke, u savršeno susretanje i sjedinjenje s čovjekom. Otajstvo je to veliko! U poniranju i otkrivanju toga otajstva čovjek se može susresti s Bogom i sa samim sobom.

Braćo, želio bih da u ovoj godini svaki član našega provincijskog bratstva zastane nad logom Godine posvećene nama redovnicima. Naime, logo na neobičan način snažno simbolizira i izriče činjenicu našega postojanja i upućuje na našu otajstvenost.

 

Simboli u logu

posv_hkvrrp-llogo

Prvo što možemo zapaziti u logu jest simbol goluba koji lebdi nad vodama. Doziva nam u pamet početak Biblije gdje stoji navještaj: „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1, 2). Daleko bi nas odvelo razmišljanje o djelovanju Duha Svetoga u povijesti spasenja. Recimo samo to da je Duh Sveti bitni djelatnik u misteriju Krista; od navještenja, rođenja, krštenja, javnoga djelovanja, pa sve do uskrsnuća i osnivanja Crkve. On ostaje oživljavatelj Crkve u čijem poslanju redovništvo zauzima veoma važno mjesto.

U logu promatram simbol Duha koji lebdi na vodom.  Voda je uvjet života. Snažna je to poruka. U rodnoj vodi život započinje, a u preporodnoj-krsnoj vodi, po snazi Duha, čovjek postaje novostvor; dionik zbilje učovječenoga Boga. Kao što zarodak ljudskoga bića u majčinoj utrobi već nosi sav raskoš ljudske osobnosti koja se vremenom razvija i očituje; slično i krštena duša već sada u sebi krije dioništvo u zbiljnosti bogočovještva Sina Čovječjega (usp Iv 1, 16; Ef 4, 13). To naviješta evanđelist kada piše: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni  ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“ (Iv 1, 12-13). Svetkovanje Božića i cijela Godina posvećenoga života živa je zgoda da mi redovnici dublje otkrijemo otajstvenu razmjenu Boga i čovjeka. Bogočovještvo rođenog od Žene  početak je „našeg božanskoga preporoda“ (Popričesna na Božić).

Na logu Duh natkriljuje tri zvijezde koje simboliziraju tri osnovne označnice redovnika i svakoga kršćanina: ispovijedanje Trojstva, znak bratstva i služba u ljubavi. Zvijezde simboliziraju Bogorodicu i Preporoditeljicu, Gospu i Crkvu, koje poslušnošću, molitvom, (prepo)rađanjem i prinosom (usp. Pavao VI. MC) sudjeluju u stvaranju nezastarive novosti – naše bogočovječnosti.

Duh nosi poliedarski globus. On je simbol svega stvorenog koje čini čudesan mozaik. Njegovi „kamenčići“ su  svaka ljudska osoba sa svim svojim darovima, sa svojom jedincatošću i nezamjenjivošću. Tek složeni i usklađeni Duhom, svaki sa svojom karizmom, možemo zrcaliti lice i sjaj svoga Stvoritelja; biti pneumatophóroi –  Duhonositelji. Bog je Duh koji treba i našu tjelesnost da postane „vidljiv“. Stojeći pred otajstvom poslanja Crkve, pred čudesnošću stvorenog, parafrazirajući pjesnika, možemo reći: „i moja kaplja pomaže ga tkati“.

 

Poruka riječju

 

Znakovita je i rječita poruka riječi na logu: Evanđelje, prorokovanje, nada. Zastanimo nad njihovom porukom.

Evanđelje nije najprije knjiga ili knjige koje napisaše evanđelisti. Evanđelje je prvenstveno osoba Sina Čovječjega. Učitelj jest Riječ koja tijelom posta i nastani se među nama. To osobito ističe Ivanov proslov kojega ćemo u više navrata naviještati u božićnom vremenu. Evanđelje objavljuje Boga i čovjeka. Bez njega čovjek ostaje nerazrješiva zagonetka samom sebi. Tek u otajstvu Krista možemo spoznati i donekle razumjeti sami sebe i druge s kojima živimo. Samo u tom Otajstvu naš život (p)ostaje dar.

Redovničke, i druge kršćanske zajednice, pozvane su biti trajanje Isusova pomazanja Duhom. One su otajstvena – evanđeoska zbilja. Biti zagledan u Krista, dati se njime obasjati, i zrcaliti njegov lik osnova je našega postojanja i poslanja. Naime, najsavršenije zrcalo jest ljudsko lice koje zrcali nutarnju ljepotu i dostojanstvo susretnika. Obasjani Evanđeljem, otkrivamo sebe i drugima zrcalimo njegov sjaj. Postajemo evangelizatori koji druge dovode do Evanđelja, a time i do samih nihovih dubina. Uvijek, pa  i danas, najpotrebniji su nam ljudi Evanđelja; ljudi koji će biti objava Boga i čovjeka. Darovani dar moguće je primati samo ako ga dalje predajemo. Zrcalo dalje zrcali ono što prima.

 

Proroštvo  je milosni dar Duha koji je darovan pojedincu da bi ga stavio u službu zajednice. Proroci su ljudi nošeni i ravnani. Sv. Franjo zapovijeda braći da njihova prva želja mora biti čežnja „Duhom Gospodnjim i njegovim svetim djelovanjem“. Kršćanin, obdaren tim darom, otkriva sada i ovdje volju Božju i drugima je naviješra. Dakle, proroštvo nije prvenstveno dar koji zadovoljava našu potrebu da saznamo buduće događaje, premda i to uključuje. Isus je prvenstveno prorok koji nam sada otkriva volju Božju i poziva nas da je usvojimo. Njegov način postojanja jest najbolji životvorni tumač Pisma. Govorio je o budućim događajima, ali je prvenstveno pozivao ljude da ga sada slijede; da usvoje njegov stav prema Ocu, čovjeku i svemu stvorenome. Pracrkva zna da je dragocjeni dar proroštva darovan pojedincu u službi Crkve. Taj je dar darovan muškarcima i ženama. Proroštvo je stavljeno uz službu apostola (usp. Ef 4, 11).

Utemeljitelji redovničkih zajednica vrše službu proroka. Oni su u Crkvi korektivi, „neka vrsta šok terapije Duha Svetoga za čitavu Crkvu“ (J. B. Metz). To isto poslanje imaju redovnici. Tko usvoji poziv da živi Evanđelje, postaje proročki glas u svijetu, naravno, po daru koji mu je darovan. Samim načinom svoga postojanja proroci su „šok terapija“ Duha. Njihova uloga dolazi do izražaja osobitu u vremenu krize Crkve i društva općenito. Svjedočanstvo i proročki glas kršćana lijek su sveopćoj krizi u kojoj se nalazi Crkva i društvo. Redovnici su dužni  svijetu biti putokaz. Sveti bi Franjo rekao: „Svima sam dužan navijestiti miomirisne riječi Gospodina mojega“. Duh je po njegovu načinu postojanja šokirao njegove suvremenike i unio ozdraviteljski element u Crkvu i svijet.

 

Nada je jedno od osnovnih obilježja čovjeka. Čovjek bez nade gubi volju za životom. Živimo u vremenu priličnoga beznađa. U nedostatku zbiljskih ljudi nade, cvjeta proznovjerje. Čovjek je vjernik ili praznovjernik; ne može biti nevjernik. Beznađe život čini nasiljem. Ono dovodi u sumnju vrijednost života uopće. Javlja se strah od otvorenosti životu. Zato beznadnik trajno sebi gradi idole koji mu proždiru nadu, pa onda i život. Gradi nekakve kule od kartona koje mu ne mogu dati željenu sigurnost. Idoli: imati, moći i uživati, osobito su trojstvo kojemu se klanja praznovjernik. To trojstvo mnogima guta dostojanstvo i uništava život.

Nada je stožerna krepost kršćana. Ona naše osnovno obilježje. Zajedno s vjerom, stoji uz bok ljubavi. Uloga kršćana, redovnika osobito, jest da otkriju trag Božji i da ga slijede. Tako će postati putokaz izlaska iz beznađa i praznovjerja koje nas preplavljuje. Nadom dohvaćamo budućnost koja čovjeka sada određuje u njegovu djelovanju. Vjernik živi iz sretna dočetka; od spoznaje da je osposobljen prispjeti „do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4, 13). Po bogoslužju Crkve, nadasve u jakim svetkovinama kao što je Božić, Vazam i Pedesetnica, zarodak Svetoga u čovjeku raste i jača. Tako da se Kristovo Kraljevstvo „potvrđuje u rastućem obliku ovdje i sada“ (VC 27). Pokušajmo misao pape Benedikta XVI. izreći u formi silogizma: Nada čezne ljubav koja se ispunja. Bog je ljubav. Dakle, nada čezne Boga u kojemu nalazi svoj smiraj. Bez njega živimo u malim nadama koje postaju obična utopija. Poziv redovnika je u tome da bude specijalisti u području vjere, nade i ljubavi. Ako to nismo, onda gubimo razlog svoga postojanja.

Na logu stoji još i natpis: „Vita consecrata in Ecclesia hodie“. Ovo bismo razmišljanje znatno produžili kad bismo počeli raspredati i nad ovim dijelom teme. Zato preporučujem da se iznovice vratimo temeljnom dokumentu „Vita conscrecata“ kojeg je potpisao papa, sada sveti, Ivan P. II.

Draga braćo, neka po svetkovanju Božića, u ovoj Godini povećenoga života, svakoga od nas natkrili Duh Gospodnji i neka nas obdari spoznajom naše ljubljenosti. Neka u nama pokrene i razvija ono najbolje što jesmo – postojati na Božji način.  Samo tako možemo biti ljudi Evanđelja; proroci bogati nadom. Samo nas on može osposobiti da budemo otajstvena zajednica u službi ljubavi; objavitelji Trojedinoga „od čije punine svi mi primismo, i to milost na milost“ (Iv, 1, 16).

 

fra Andrija, pm