Održan regionalni susret srednjeg dijela Provincije u Splitu

split-regionalni

U srijedu, 23. studenog 2016. godine, u Samostanu sv. Ante u Splitu na Poljudu održan je regionalni susret srednjeg dijela naše Provincije. Uz braću iz Samostana sv. Ante na Poljudu sudjelovala su i ostala braća iz naših samostana od Zadra do Splita predvođeni provincijalnim ministrom fra Andrijom Bilokapićem.

Susret je započeo predavanjem „Obraćenje u životu redovnika“ koje je održao prof. dr. sc. fra Ante Vučković, misionar milosrđa i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Fra Ante je na početku istaknuo kako je nezahvalno redovnicima govoriti o obraćenju te da je to ujedno i dobra pretpostavka da nitko ne sluša budući da redovnici o tome dosta znaju. No, pitanje obraćenja dolazi u naš život ponajviše kroz susret s ljudima koji su doživjeli obraćenje. Fra Ante se prisjetio velikog vala društvenih obraćenja prije 25 godina koji je došao s novim društvenim prilikama u kojima se našla naša domovina, te je istaknuo kako možemo razlikovati sociološka obraćenja od stvarnih religioznih obraćenja.

Nadalje, fra Ante je istaknuo kako je za osovinu svojih promišljanja uzeo dva dokumenta Kongregacije za kler: „Svećenik – služitelj Božjeg milosrđa. Pomoćnik za ispovjednik i duhovne vođe.“ i „Direktorij za službu i život prezbitera“. Ta su dva dokumenta važna za pitanje obraćenja, spomenuo je fra Ante, jer nama ponekad i nije sasvim bistro što se točno pod obraćenjem razumijeva. „Obraćenje nije promjena mišljenja. Tko se obrati ne počinje misliti drukčije. Obraćenje je promjena života. Forme života.“, rekao je fra Ante istaknuvši kako je nevjera ponajprije oblik života. Oblik života govori o tome kako se netko odnosi prema sebi, prema svrsi svog života, kako se odnosi prema drugima, te zato forma života može biti nevjernička. Obraćenje znači promjena forme života iz nevjerničkog u vjernički, napomenuo je fra Ante te se osvrnuo na klasik Williama Jamesa „Raznolikost religioznog iskustva“ koji u tom djelu kroz dva poglavlja opisuje obraćenje koristeći metafore s jakim primjerima.

split-regionalni-2

„Govoriti redovnicima o takvoj vrsti obraćenja nije potrebno budući da su redovnici već donijeli krupne odluke u svom životu, ali usprkos tome postoji zahtjev obraćenja pred nama. I to obraćenje iz rastrganog života u sređeni život ili kako dobar život učiniti malo boljim“, rekao je fra Ante, te istaknuo kako je to često teže negoli veliko obraćenje. Mi smo na Zapadu pod pritiskom da religiozni život shvaćamo kao prihvaćanje nekih istina, ideja, čistog racionalnog prihvaćanja. To se pojačalo sa sviješću da je znanstveni pristup svijetu postao mjerodavni pristup. Danas autoritativni tip znanja dolazi iz znanosti. No, stara Grčka poznaje dva tipa znanja: logos i mythos. Mythos se tiče priče u kojoj ja vidim svoj svijet. To nije nikakav znanstveni opis nastanka svijeta. Ali mythos mi daje puno bolje snalaženje u životu negoli to čini logos. U vjeri pak nije prvenstveno razum, do vjere se ne dolazi racionalnim promišljanjem, niti se u vjeru ulazi vjeronaukom, znanstvenim činjenicama. U vjeru se ulazi iskustvom Božje prisutnosti. Anselmo Canterburyjski kaže: „Ja sam našao da se Boga može razumski spoznati bez Biblije. Mi možemo znati da Bog jest. Ali mi Bogu vjerujemo!“ Dakle, on najprije vjeruje, a onda ta vjera traži razum. I zato je on skovao rečenicu: Fides querens intellectum – vjera traži razumijevanje. Postoji potreba iznutra da racionalno izrazim svoju vjeru. To je drugotna potreba. Nikoga se racionalno ne može uvesti u vjeru.

Dakle, vjera mi kaže čini, živi, i tek tada možeš razumjeti istinu. Ne mogu se religiozne istine razumjeti ako ih ne živim. Wittgenstein je i u tome sjajan. On je i vjernik i nevjernik. Jednom dok je čitao Novi zavjet i u Prvoj poslanici Korinćanima našao zapisano da će Gospodin doći suditi, kaže, „meni to ništa ne znači jer on meni nije Gospodin.“ I nadodaje: „ali to bi mi možda značilo kad bih živio drukčije.“ Dakle, istaknuo je fra Ante, „moja forma života ne dopušta da ja nešto razumijem. Ili ako hoćete: naša forma života dopušta da neke fenomene razumijemo koje drugi ne mogu razumjeti. Jer ima stvari koje mi kad ih pričamo vani, one nisu razumljive. Zato je forma života važna i ona je pretpostavka da se racionalno može govoriti o onom što je sadržaj.“

Budući da je obraćenje promjena forme života, nastavio je fra Ante, prva forma obraćenja tiče se jezika. Ljudi koji su doživjeli obraćenje počnu drukčije govoriti. Njihov se jezik mijenja. Osim jezika, drugi znak je promjena težišta života. Težište života jest odgovor na pitanja poput: Što mi je u danu važno? Koje su točke koje neću mimoići? Gdje je sjedište mog vremena? Za što to ja uvijek imam vremena? I u malim obraćenjima težište se promjeni, napomenuo je fra Ante, ističući kako netko u nekom trenutku češće ili redovito moli Boga jer pronašao ljepotu tog odnosa ili pak ušao je u neki prijateljski odnos i njegovo težište se promijenilo. Fra Ante je zatim rekao kako je psihologija primijetila da mi živimo od navika i u navikama, te da je puno lakše steći novu naviku nego oslobodit se stare. Ponekad je lakše prenijeti težište u svom životu negoli skinuti moć neke navike sa sebe.

Osvrćući se na tekstove Kongregacije fra Ante je rekao kako tekstovi inzistiraju da se svećenik mora obratiti za novu evangelizaciju, tj. oni odgovaraju na pitanje kako svećenik danas treba organizirati svoj život da bi mogao biti u službi nove evangelizacije, te se ističe pritom dvije stvarnosti: ispovijed i duhovno vodstvo. Dakle, nema nečeg novog što ne znamo, no važno je to shvatiti kako ne bi samo ostali služitelji sakramenata, a da i sami nismo uvučeni u milost koju dijelimo.

Ono što nedostaje ovim dokumentima, prema mišljenjima fra Ante, jest i kritički osvrt na duhovno vodstvo. Zato kao ravnotežu ovom tekstu Kongregacije dobro je čitati tekst Tomasa Mertona „Duhovno vodstvo“. Naime, Merton ističe kako duhovno vodstvo nije samo pitanje svećenikova života, nego stvarnost da su svećenici duhovni pratitelji laicima što se naveliko proširilo. To je danas i ozbiljni problem budući da jedan svećenik ne može voditi puno ljudi zbog obveze darivanja vremena onome koga se vodi. Merton zna da je duhovno vodstvo nastalo u monaškom svijetu. U tom vremenu monasi su živjeli sami u pustinji, bez euharistije, bez literature, bez kontakata s ljudima, i onda iz potrebe da ne podivljaju skroz, jer je to divlji način života, pojavila se potreba za duhovnim praćenjem, istaknuo je fra Ante. Duhovno praćenje dakle nastaje u specifičnom kontekstu, mi ga možemo danas prevesti da ljudi žive u pustinji velikih gradova, u pustinji društva, ali on kaže, ako se previdi i inzistira, opasnost je da ne postanem zreo i odgovoran za samoga sebe.

Merton je dakle prema duhovnom vodstvu kritičniji jer ima uvid u monaški život i govori o opasnostima, a mi bi mogli čitajući tekst Kongregacije zapitati se što ako nemam duhovnog vođe? Jesam li ja negdje promašio? I onda se nametne obveza da svi imamo duhovnog vođu.

No, ono što je dobro u ovom tekstu Kongregacije jest da se inzistira na pitanju središta duhovnog života jednog svećenika. Ne govori se o redovničkom životu, no središta su ista iako je forma života različita. Središte spada na euharistiju, ispovijed, duhovno vodstvo, časoslov, šutnja, ispit savjesti, marijanska pobožnost, čitanje. I to predstavlja praktične vježbe. Ništa nije teorijska priča. I te praktične vježbe imaju svoju povijest. One dolaze izdaleka i njihov cilj je oblikovati vlastiti život. To je osobito vidljivo u grčkim filozofskim školama. Naime, filozofi antike filozofiju nisu razumijevali kao teorijsku priču nego kao svakodnevnu praksu oblikovanja života. I zato su kršćani u početku govorili da su oni bolji filozofi jer druge filozofske škole imaju djeliće Logosa, a mi imamo cijeli Logos, pa mi možemo uzeti sve što valja od njih.

Postoji ipak razlika između onoga što praktičnim vježbama žele grčke filozofske škole i kršćanstvo. Naime, rekao je fra Ante, Grci žele gospodariti nad svojim životom, strastima, interesima te da kao takvi uđe u društvo i da svijetle. To je zapravo njihov put u političku priču, dok u kršćanstvu u središte dolazi Božja volja. Npr. Ignacijeve vježbe imaju za cilj Božju volju. Vježbe su velikim dijelom slične, iste, ali ih je kršćanstvo prestrukturiralo te one zahtijevaju discipliniran način života.

Ako sve ovo želimo staviti u jedan dan, napomenuo je fra Ante, imamo onda prilično posla za cijeli dan. A tekstovi Kongregacije nam žele prenijeti da nam uloga duhovnog vođe u životu pomaže u organiziranju svojeg vremena. Danas često upadnemo i u još jednu napast, a to opasnost aktivizma – da nas životni poslovi odnesu, spomenuo je fra Ante, te istaknuo kako duhovno vodstvo može stvoriti balans između obaveza i nutarnjeg života.

Osim te opasnosti, fra Ante je naglasio i opasnost o kojoj govori i Benedikt XVI. i Wittgenstein, a možemo je oblikovati u riječi čuvaj se navike na Sveto! To je nama najveća opasnost, rekao je fra Ante, budući da blizina Svetoga čini da Sveto postane banalno. Kao što se u bračnom životu može stvoriti navika bračnih drugova da ne primijete jedan drugoga, tako se dogodi i nama. Blizina Svetoga nas može zaslijepiti da izgubimo strahopoštovanje, istaknuo je fra Ante te zaključio da je naš poziv neka vrsta obraćenja u kojem odlučujemo ići u blizinu Svetoga iz koje izlazimo promijenjeni i slobodni ljudi.

split-regionalni-3

Nakon izlaganja fra Ante Vučkovića, uslijedila je rasprava braće, a potom su se svi zajedno okupili u samostanskoj crkvi gdje je uslijedilo euharistijsko klanjanje koje je predvodio fra Tomislav Hrstić, župnik Župe Svete Trojice. Po završetku klanjanja braća su se zadržala u obiteljskom druženju na zajedničkom objedu.