OPROŠTAJ OD FRA BERARDA

fra berard

 „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset.“ (Ps 90,10)

Ove riječi psalmista otkrivaju nam i svjedoče o prolaznosti čovjekova života čiji se zbroj godina čini dohvatljivim. No, u ponedjeljak u ranim jutarnjim satima, točnije u 5 sati i 8 minuta, s ovoga svijeta u vječnost prešao je čovjek čiji se zemaljski život ugasio poput svijeće i to ne u njegovoj sedamdesetoj ni u njegovoj osamdesetoj, već u njegovoj sto i šestoj godini života. Naš dragi fra Berard Barčić je uvijek znao i često govorio kako zbroj njegovih dana i godina ne proizlazi iz njegove snage, nego iz milosti Božje jer, šaljivo odgovarajući na pitanje tajne dugovječnog života spremno je kazivao: „’Gospodinu nije do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi’ i zato meni daje svaki dan priliku da se obratim i uzljubim ga potpuno.“

Susrećući njegov životopis, koji nalikuje na udžbenik povijesti, možemo samo zamisliti kolike je ljude na svojem putu života susreo, s kolikima je razgovarao, kolikima pružio milost pomirenja po sakramentima Crkve, vratio radost vjere i utjehu življenja po svojem naviještanju Radosne vijesti. Fra Berard je doista svima nama koji smo ga poznavali bio hrabri svjedok vjere i svekolikog predanja u Očeve ruke.

Osim toga, svatko tko je makar malo ušao u životni prostor fra Berarda upoznao je da je on bio čovjek iznimne strogosti i pravednosti. No, njegova strogost je nalikovala na Božju strogost, a to je strogost ljubavi koja želi zaštiti dobro drugoga pod svaku cijenu i posvjedočiti milosrđe osobito tamo gdje se pojavi pukotina slabosti, nemoći i pokajanja.

S fra Berardom sam živio u posljednje vrijeme, nešto manje od dvije godine, i mogu reći kako je u bratstvu bio prepoznatljiv kao vedar čovjek koji nije nikada dopuštao da ga slomi kakva nevolja ili da mu život zamuti neka gorčina tuđih manjkavosti. Često smo razgovarali, a i više puta sam od njega slušao priče o brojnim fratrima, događajima, putovanjima, službama koje su mu povjeravane. Govorio je i o svojim bolima, teškoćama koje su mu uzrokovale različite ljudske slabosti onih s kojima je živio. No, uvijek je znao prepoznavati u svim tim događajima i situacijama prst Božji, te je često govorio kako je stvar samo milosti Božje da je s radošću sve to preživio, a onda i danas može to drugima svjedočiti.

Netko negdje mudro reče kako se karakterne osobine čovjeka najbolje ocrtavaju kroz igru. Ako je netko bio spreman uvijek zaigrati na karte, osobito briškulu i trešetu, bio je to fra Berard, koji je upravo kroz tu igru s braćom pokazivao svoju strpljivost, radost i nesebičnu ljubav. I ono što mi je osobito bilo zanimljivo kod fra Berarda, njemu nikada nije bio problem izgubiti. Dapače, kao da se više radovao svome vlastitom porazu, negoli tuđem.

Fra Berard je volio zajednička druženja s braćom. Pokazivao je interes za sve. Kad su ga visoka životna dob i poteškoće vezane uz nju vezale za sobu svakodnevno se raspitivao o svim djelovanjima naše braće – ne samo u Samostanu gdje je živio, nego i u cijeloj našoj Provinciji – te ih je pratio svojom molitvom i s radošću slušao o dobru koje čine za Crkvu! Bio je čovjek herojske ljubavi prema svojoj Provinciji i Franjevačkom redu, i nedostatak zvanja ga je iskreno bolio i zabrinjavao, ali nije u njemu gasio nadu da bi se i iz starih ruševina naše drevne Provincije mogla roditi nova snaga vjerodostojnog franjevačkog života. I to je bio fra Berard – čovjek molitve, čovjek Crkve, čovjek zajedništva, strpljivosti i radosti, čovjek zrele nade!

Fra Berard je živio i djelovao u našem Samostanu sv. Antuna u Puli kroz dugih 38 godina. Znao je reći kako se tek po dolasku u Pulu ostvarilo u cijelosti njegovo mladomisničko geslo: „Duh Gospodnji na meni je jer me posla blagovjesnikom biti siromasima!“, budući da ga prethodne službe nisu dovodile u izravan odnos s Božjim narodom kojemu je povjeren. Vjerujem i znam kako je ovdje u Puli mnoge dotaknuo svojim životom, svojim razgovorom, razumijevanjem, požrtvovnošću, prihvaćanjem, savjetom, a znam i da je brojne od njih pratio svojom ustrajnom molitvom. Pred kraj života često je govorio nama svojoj braći, a i onima koji su ga susretali i poznavali, kako nas nikada neće zaboraviti kad bude pred licem Oca nebeskog! Fra Berard nije smrt gledao kao neprijateljicu, nego poput sv. Franje, kao sestricu koja mu omogućuje prijelaz u puninu zajedništva s Bogom. I zato je često znao reći: „O kolika će tek radost biti kad dođem u nebo!“

Dragi naš fra Berarde, hvala Vam za svjedočanstvo vjere! Hvala Vam za iskazanu postojanost u svim teškoćama života. Hvala za svaku izrečenu molitvu za nas! Nedostajat će nam Vaša blizina, Vaša riječ, Vaša brižljivost, naklonost, pažljivost!

Oče Berarde, u svojoj ste oporuci zabilježili riječi: „opraštam svima koji su me u mome životu uvrijedili, a pitam oproštenje za uvrede nanesene bližnjemu!“, zato Vas želim zamoliti da i Vi oprostite meni ako sam vas svojom nesmotrenošću i zaigranošću povrijedio! Dragi fra Berarde, kako ste i obećali, nemojte zaboraviti nas, niti svoje Provincije koju ste toliko voljeli, pred licem Oca nebeskog! Neka Vas Gospodin koji Vas je stvorio, otkupio, pozvao i pratio u Vašem životnom hodu dugom sto šest ljeta uvede u puninu svojega Kraljevstva čiji ste predani navjestitelj bili ovdje na zemlji!

I zato, dragi brate i padre Berardo, do viđenja u Kraljevstvu nebeskom!

 

fra Bojan Rizvan