Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Pepelnica – Korizma

Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.

Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.
Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.
Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravljanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.
Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.
Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.
Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znali su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.
Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.
Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

 Post i nemrs

Sadržaje pojmova “post” i “nemrs” dobro je iznovice pojasniti. Mnogi te dvije riječi smatraju istoznačnicama, sinonimima, premda nisu. Post za katolika znači uzeti samo jedan puni obrok u danu. Nemrs znači redovito jesti (uobičajena tri obroka dnevno), ali da to ne bude meso (a može biti masno). Uočiti treba ovo: u dva dana “strogog posta” (Čista srijeda i Veliki petak) nije samo post, nego, zajedno, i post i nemrs! Znači: vjernik toga dana jede samo jedan puni obrok (“do sita”), jer je post i ne jede meso, jer je nemrs! – U ostale petke uzima redovite obroke, ali se odriče mesa. Više od toga nije zapovjeđeno, ali je vrijedno, i mnogi poste više i češće (na primjer na Badnjak, uoči Velike Gospe) i strože: “o kruhu i vodi”.
Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života: na Pepelnicu i na Veliki petak. Dobrovoljno ga mogu činiti i mlađi i stariji od ovih dobnih odrednica. Za nemrs (običnim petkom) crkveni zakonik je sažet i kratak: “Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina.”
Još nešto o svakom običnom petku. Za naša područja u petak je nemrs, to jest ne jede se meso. Ali, ako je netko u takvim okolnostima da mora jesti meso (npr. na terenu, u bolnici, u menzi i sl.) može jesti meso, a mjesto toga se u petak treba odreći nečega drugoga (pušenja, pića, zabave…) ili učiniti neko dobro djelo (obilnija molitva, čitanje Svetoga pisma, posjet bolesnika, darivanje potrebnih…) Očito je: Crkva od svih traži ono što svi uglavnom i mogu. Ne pretjeruje, ali nam ne priječi samoinicijativu, to jest učiniti i više no što se traži.
Petak nije odabran slučajno. To je dan Kristove muke i smrti na križu. Svaki je petak “mali Veliki petak”. Vjernik se kroz svoje odricanje sa zahvalnošću sjeća Kristova djela i na svoj skromni način uvećava dobrotu u svom krugu: odricanjem snažeći svoju volju, a dobrim djelima pomažući bližnjima. Imamo li na umu da to svakog petka, stoljećima, čini cijela Crkva, onda je to svojevrsni “toplotni udar dobrote” na cijelom svijetu.

Tomislav Ivančić