Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Pismo Generalnog ministra Reda manje braće za sveti Uskrs 2015.

F_easterletter-82796_560x200

“Ženo, što plačeš? Koga tražiš?” [Iv 20,15]

Predraga braćo,
Gospodin vam dao svoj mir!
U jednom od najdirljivijih pripovijedanjâ Uskrsnuća, s Marijom Magdalenom svjedoci smo događaja koji slijede nakon smrti i ukopa Isusova i otajstva praznoga groba (Iv 20,1-18). Marija Magdalena, vrlo vjerojatno sa ženama koje su slijedile Isusa, ustaje rano ujutro trećega dana, “još za mraka” (r. 1), i ide pohoditi grob. Nije rečen motiv zbog kojega poduzima taj bolni hod: vjerojatno su ona i njezine drúge imale potrebu da oplakuju gubitak Isusa, svoga Učitelja i prijatelja koji je umro. Približujući se grobu Mariju zbunjuje činjenica da je kamen koji je zatvarao grob bio otkotrljan. Odmah hiti u kuću gdje su se skrivali Petar i ljubljeni učenik da im saopći da je Isusovo tijelo nestalo iz groba i “ne znamo gdje ga staviše” (r. 2). Mariju uznemiruje odsutnost tijela Raspetoga, odsutnost koja ju šokira, uznemiruje i izaziva Petra i učenike.

Pripovijedanje se nastavlja dolaskom Petra i drugoga učenika u prazan grob. Za razliku od drugoga učenika, Petar ne oklijeva, ne ostaje izvan groba, tražeći značenje onoga pred čim se nalazi. Petar ulazi i vidi samo povoje i ubrus. Ali osim tih krpa nema znakova tijela; grob ostaje prazan, bez života. Ulazeći u grob i drugi učenik vidi iste stvari koje je zamijetio Petar. Ali, ističe pripovjedač, ovaj drugi učenik “vidje i povjerova” (r. 8). Što je vidio ovaj učenik što Petar i Marija Magdalena nisu vidjeli? Kao što će se rasvijetliti u drugom poglavlju (Gv 21,7), ’“drugi učenik” predstavlja model učeništva, onoga koji svoje apsolutno povjerenje polaže u Isusa, obećanoga Mesiju. Vjera koja ga označuje je izravna posljedica njegove bliskosti i intimnosti koju dijeli s Učiteljem, intimnosti na koju smo i svi mi pozvani.

Ipak, još jednom nas pripovijedanje dovodi do lika Marije Magdalene, jedne od malog broja najvjernijih, koja je ostala uz Isusa za vrijeme dramatičnog niza događaja koji su ga doveli do razapinjanja. Za razliku od Petra i drugih mušakaraca, Marija nije pobjegla od onih ponižavajućih raščovječujućih događaja. Ostala je ondje, uz Isusa, zajedno s druge dvije Marije, s Majkom Isusovom i sa sestrom, koja se također zvala Marija. Marija Magdalena se opisuje kao osoba velike vjere i dubokih osjećaja, kao žena prepoznaje kako se u Isusu odmata otajstvo Boga koji djeluje u svijetu. Ne ostaje izvan groba da oplakuje smrt Učitelja, da oplakuje odsutnost Isusa iz njezina života i života drugih učenika. Kad je nazočno barem tijelo, osjeća minimum utjehe zbog činjenice što se zna gdje se nalazi tijelo i gdje se može ići oplakivati gubitak i crpsti malo odvažnosti, kroz živo sjećanje na pokojnika. Prazan grob, naprotiv, ogoljuje i tu mršavu utjehu da se žaluje i da se sjeća.

Dok stoji ondje, paralizirana i u suzama, Marija ne uspijeva odvratiti pogled od groba. Možda se još nastoji uhvatiti za nadu da može dotaknuti izranjeno i probodeno tijelo svoga Učitelja i Gospodina. Možda se ne želi odreći nade da će barem još jednom u svom životu vidjeti Isusa, a ne samo u nedoređenom trenutku, tako udaljenom, u uskrsnuću na kraju vremena. Marija Magdalena, možemo reći, predstavlja odvažnost i hrabrost nekoga koji svim svojim silama, iznad prividnog poraza, frustracije i zbunjenosti, onkraj praznine gubitka i groba bez posmrtnih ostataka, ne dopušta da joj se ukrade niti da ju se liši povjerenja koje je uvijek polagala u Isusa.

Događaj uskrsnuća, zasvjedočen ukazanjima Isusovim u Evanđelju po Ivanu, nikad ne možemo sami spoznati i iskusiti. Dok stoji skršena od boli i uzdisaja, Marija se naginje i vidi dva anđeoska stvorenja na mjestu na koje su stavili beživotno Isusovo tijelo. Grob više nije prazan: ispunjen je Božjom nazočnošću, u liku dva anđeoska bića koja počinju razgovarati s Magdalenom nastojeći pomoći joj da otkrije smisao svoje boli i svojih strahova – “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše” (r. 13). Prekapajući po svojim bolima i svojim strahovima, pomognuta onim dvama anđeoskim bićima, Marija postaje sposobna još jednom se obratiti Gospodinu Isusu, fizički, unatoč tome što ona ne zna da on stoji uz nju. I Gospodin ne ostaje u šutnji. On prigrljuje njezinu patnju i njezinu žalost. Pruža joj prostor u kojemu može dati oduška svojoj teškoći i svojoj zbunjenosti. Kao što je učinio i svojim prvim učenicima, Isus poziva Mariju da imenuje onoga koga traži. Vjera nije pitanje doktrina ili načela koje treba učiti napamet. Vjera znači iskusiti nazočnost jedne osobe: Isusa. Kao što nas papa Benedikt XVI. i papa Franjo podsjećaju, vjera uključuje osobni susret s Gospodinom života: s Isusom (usp. Deus caritas est; Evangelii gaudium)! Papa Franjo tvrdi: “One koji poduzmu taj rizik Gospodin neće razočarati. I kada netko učini mali korak prema Isusu, tada shvati da je on već unaprijed raširenih ruku očekivao njegov dolazak” (EG 3).

I naš serafski Otac i Utemeljitelj, sveti Franjo, iskusio je ono što su Marija i drugi učenici živjeli. Upravo radosni susret s Gospodinom života čini da Franjo eksplodira od radosti i dovodi ga da u Pismu svim vjernicima kličuci tvrdi:
“O kako je slavno, sveto i veliko imati Oca na nebesima! O, kako je sveto i utješno imati tako lijepa i čudesna zaručnika! O kako je sveto i milo imati tako dobrohotna, ponizna, miroljubiva, slatka, mila i nada sve poželjna brata i sina, koji položi život svoj za ovce svoje i pomoli se Ocu za nas” (2PVj 55-56).

Ovo je radosni susret Marije u uskrsnom Evanđelju. Ona dokazuje svoju volju da prihvati rizik da ima povjerenje u uskrslog Gospodina Isusa i svoju radost u shvaćanju da je on već ondje, nazočan, da je čeka i da čeka trenutak u kojemu će se ona ponovno osloboditi svojih strahova, uznemirenosti, nepovjerenja i bilo koje druge zapreke, i da postane slobodna da dopusti da je Isus zagrli i vodi na njezinom putu prema Božjem kraljevstvu. Marijin odgovor na Isusovo pitanje je nedvosmislen: “Ti si, Gospodine Bože moj, onaj koga želim ljubiti svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim silama svojim” (usp. Pnz 6,5). Identitet Marije učenice je odmah ponovno potvrđen. Isus joj odmah povjerava odgovornost da bude misionarska učenica, šaljući je da sa svijetom podijeli dobrotu Gospodnju.

Predraga braćo, kroz osobni susret s Isusom, Gospodarom uskrsloga života, život Marije Magdalene biva preobražen. Očito je da je ona bila žena duboke vjere i velike vjernosti, a to su kvalitete koje su joj omogućile da ide iznad normalnog opsega svoga isksutva, da se suoči s otuđujućim silama smrti i gubitka smisla i da ponovno otkrije živu, vjernu i ljubaznu nazočnost Isusa, svoga ljubljenoga Gospodina. Vjera je dala Mariji Magdaleni – i može također i nama dati – potrebnu odvažnost da se suoči sa zlom, s nepravdom, sa rasčovječujućim situacijama političkoga i društvenoga tlačenja, i štoviše sa samom smrti, da naviješta pred Bogom i pred čovječanstvom da ljubav nadvladava svako zlo, praštanje svaku osvetu i nada svaku vrst prijetnjî i strahova.

Uskrsna vjera nam daje gledati Isusovu osobu i omogućuje nam da obnovimo svoj odnos s njim, lišavajući zlo, smrt i osjećaj osamljenosti njihove moći da nam ugrabe nadu, ljubav i radost. Vjera nam omogućuje da idemo iznad područja u kojemu možemo shvatiti, upravljati i čak kontrolirati stvari i događaje koji nas okružuju i koji se događaju u našemu životu. Imajući iskustvo Isusove osobe, to jest po vjeri u njega, naša obzorja nadilaze granice prostora i vremena. “Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet” (EG 11). To je moć ljubavi oslobođene događajem uskrsnuća.

U ovoj Godini posvećenoga života, podsjećajmo se uzajamno, kao Manja braća, da smo mi, kao Marija Magdalena, kao Franjo, kao Klara i kao toliki drugi muškarci i žene prije nas, pozvani na istu vjeru, na istu vjernost i da sudjelujemo u Isusovu evangelizatorskom poslanju. Pozvani smo naviještati ono što smo sami iskusili – i što iskušavamo – u svom životu, to jest da je Krist živ. Uskrsnuo je iz smrti! Ljubav, milosrđe i nada su pobijedile u tminama! Alleluja! Zbog usrksnuća Isusova možemo prigrliti naš evanđeoski, putujući, posvećeni život kao ljudi Evanđelja, poslanici pomirenja i nositelji svjetla i života onamo kamo nas Isus dovodi.

Nemajmo straha, tjeskobâ niti grizodušja. Bog čini da koračamo u hodočašću prema budućnosti, hodočašću koje je u i po njegovu Duhu, koji je istinski Generalni ministar Reda. Bez obzira na ono s čim se Red danas može suočavati, mi smo pozvani tražiti Božje lice, njegovu ljubav i njegovu volju za naš život.

“Neka ovo bude trajna čežnja vašega srca, temeljni kriterij koji usmjerava vaš hod, bilo u malim svakidašnjim koracima bilo u važnijim odlukama” (Benedikt XVI., Homilija u prigodi XVII. Svjetskog dana posvećenoga života, 2. veljače 2013.). To je bila trajna čežnja koja je omogućila Mariji Magdaleni da prepozna glas Gospodinov u vrtu novoga stvaranja. To je trajna čežnja koju ja i vi trebamo nastojati hraniti i držati živom u svom srcu i u srcu naše braće. Uđimo u duh Generalnoga kapitula 2015. potaknuti ovom istom, trajnom čežnjom: vidjeti lice Božje i uzajamno se pozivati i pozivati cijelo čovječanstvo i sve stvorenje da prepoznamo i slavimo život koji izvire iz Uskrsloga.
Želim svima vama, braći, sestrama klarisama i sestrama koncepcionistkinjama, sretan i blagoslovljen Uskrs!
Bratski

 

Fra Michael A. Perry, OFM
Generalni ministar i poslužitelj

 

Prot. 105547