Pismo Generalnog ministra za Božić 2015.

nat2015web

 

Utjelovljenjem je milosrđe uzelo Lice
Pismo za Rođenje Gospodinovo 2015

Svoj braći Reda

Predraga braćo,
Gospodin vam dao svoj mir!

Dok vam pišem ovo pismo otvara se Jubilej milosrđa koji je, kako je napisao papa Franjo u Buli najave, trenutak u kojemu “smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja” (Misericordiæ vultus, br. 3).

Hoćemo li moći podnositi pogled toga milosrđa dok nas toliko slijepo nasilje, tako brojni znakovi terora i smrti pogađaju, dok ulaze iz naših očiju u maštu, u emocije, u pamet? Sve to, zasigurno, ne pomaže nam da učinimo zrelim pogled sposoban za ganuće i sućut. Imamo potrebu zamaha srca da bismo mogli vidjeti na nov način i prepoznati znakove milosrđa koje nam dolazi ususret na mnogo načina, upravo u ovom vremenu i u ovome svijetu, koji su, na prvi pogled, tako tuđi milosrđu i u isto vrijeme su ga tako žedni. 

U Svetoj Božićnoj Noći pjevat ćemo Milosrđu Očevu koje se pojavilo među nama i objavilo se u tijelu naše krhkosti, koje je Gospodin Isus primio od Djevice Marije, koja ga je učinila našim bratom i po njoj smo postigli milosrđe (usp. 1Bon 9,3). 

Ono krhko tijelo djeteta je isto koje će prolaziti putovima Palestine, dragati siromašne i bolesne, saginjati se nad grešnike, neće se bojati dopuštati da ga nježno dotiču djeca i žene. Ono tijelo koje “je prošlo kroz sve jade ljudi” (Sv. Bazilije Veliki, Homilija o poniznosti, 6), sve do smrti na križu. Zaista, o Božiću ćemo slaviti istinsku “Pashu Utjelovljenja” (Paul Evdokimov)!

Krhko tijelo svakoga muškaraca, žene, djeteta, starih i mladih dotaknuto je i oblikovano dodirom s milosrđem koje nosi crte lica Isusa iz Nazreta, rođenoga za nas. U našem tijelu, dakle, već je upisano otajstvo ljubavi koja sve daje, koja prašta, koja uvijek otvara, štoviše širom otvara, vrata milosrđa onomu tko ga prima.

Nemamo izbora, braćo! Milosrđe je DNA ljudske osobe i ss njom vjernika. Nije pridržano kršćanima jer ono nije samo jedna krepost među drugima ili neki ljudski stav. Ono je radije srce onoga što je naprosto ljudsko. Mogli bismo reći da je slika, što ju je Stvoritelj u nas od početka utisnuo, označena milosrđem, jer stvoreni smo za ljubav i u ljubavi, jednako kao i cijela ona “zajednička kuća” koja je sve stvorenje, nama povjereno da ga čuvamo.

Slijediti put milosrđa znači živjeti sukladno razumu, to jest sukladno dubokom smislu našega bivovanja u svijetu, biti braća jedni u odnosu s drugima, u zajedništvu sa svim stvorenjima.

Ako milosrđe ima toliko zajedničkoga s našim čovještvom na putu, onda je ono sa Utjelovljenjem plodno mjesto svakoga ljudskoga traženja Misterija. Doista, gdje milost Utjelovljenja prasne u našoj stvorenjskoj stvarnosti ljudskosti, zaista nas čini ljudskima! I ne čini nam se malo! Ovdje se ispunja jedini poziv čovjeka (usp. GS 19): “biti dionicima božanske naravi” (2Pt 1,4), priznavati da “se Utjelovljenjem naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom” (GS 22).

Upravo odatle možemo prepoznati trajni pokret koji oživljuje hod tolikih muškaraca i žena i naroda, pozvanih da postanu jedna obitelj: milosrđe joj sačinjava duboku dušu, koja prosijava u tolikim jezicima, kulturama i religioznim traženjima. Tamne sile zla, za koje se čini da u ovom našem vremenu bjesne neuobičajenom snagom sve do našega paraliziranja, i koje snažno dotiču i “našu majku zemlju”, čini se da svojom bukom nadvisuju ovo dobro koje raste u dubokim brazdama čovječanstva. I plaše nas! Ipak možemo reći da te tamne sile nisu konačna stvarnost: “zlo nije vječno – ima malo vremena” (Otk 12,12b).

Božić stoga nije sladunjava svetkovina koja nas uspavljuje pred dramom koja se događa u povijesti. Upravo nazočnost u njoj krhkog i siromašnog Djeteta, određenog za smrt na križu, objavljuje da “otajstvo bezakonja već očituje svoju silu; samo neka bude uklonjen onaj koji ga dosad zadržava” (2Sol 2,7). Identitet onoga tko ga zadržava ostaje misteriozan, ali možemo pokušati razmišljati da je svako kašnjenje ili kočenje milosrđa sukrivac dolaska Gospodinova, jer smanjuje prostor života i prema tome spasenja koje nam je Krist darovao.

Ako se s Božićem “pojavila milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tt 2,11), onda je milosrđe, koje je okus, svjetlo, toplina te milosti, stvarnost koja očituje novost novoga života u Kristu, odlučujuća crta učenika Isusova. 

“Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav “ (Misericordiæ vultus, br. 10). 

Sveti Franjo nam kaže da je milosrđe srce nasljedovanja Isusa kao braća: “neka ne bude bilo kojega brata na svijetu koji sagriješi koliko god može sagriješiti, pa pošto vidi tvoje oči, da ikada ode bez tvoga smilovanja ako smilovanje traži. Ako ne bude tražio smilovanja, ti ga upitaj želi li smilovanje” PMin 9-11). 

Dok nas zabrinjava zlo koje je u svijetu, ne okrećimo glavu od onoga zla koje prebiva u nama! Postajemo manjom braćom u mjeri u kojoj milosrđe raste i ozdravlja tolike naše podjele i rane, grijehe i zatvorenosti ljubavi Očevoj, nedostatke uzajamnog poštivanja i dobra, mlakosti u odgovoru na dar primljenog poziva, komotnosti i prisvajanja dobara, a ti nas nedostaci izobličuju.

Koračajmo kao braća i manji u ovom našem vremenu u znaku milosrđa. Upravo na tom putu susrest ćemo Onoga “koji se rodi radi nas na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu “ (ČMu Ps 15,7), tuđinac i pridošlica, odbačen i marginaliziran kao toliki odbačeni u povijesti koji i danas ispunjavaju tolike naše zemlje, obale i mora, preskaču zidove i pregrade, ponovno učinjeni robovima i izbjeglicama, umiru bez nade moguće budućnosti.

Upravo na ovom putu moći ćemo dobiti novi poticaj što ga toliko braće između nas traže i žele, da ponovno damo snagu i svjetlo našem evanđeoskom životu manje braće.

Upravo na ovom putu naša ljudskost će moći rasti i postati sposobna za nježnost i za suze, za bliskost malenima i za obraćenje u ljubavi. 

Upravo na ovom putu radost Evanđelja će moći postati zarazna u svjedočenju ostvarenom po životu bez svađa i prepiranja i ostajući podložni svakom stvorenju iz ljubavi prema Bogu (usp. NPr 16, 6).

Upravo na ovom putu izgrađenom od milosrđa želim svima vama, braćo, neudoban Božić bogat ovim milosrđem koje razara naše navike, stavlja snagu u naše korake da susrećemo druge, oživljuje naše oblike umora i malodušnosti.

Upravo na ovom putu milosrđa želimo koračati s muškarcima i ženama, s malima i velikima, siromasima i bogatima, mladima i starima i s obiteljima našega vremena.

Sa sv. Franjom radosno pjevajmo svijetu da “u onaj dan Gospodin posla milosrđe svoje, a noću pjesmu svoju” (ČMu Ps 15, 5).

Sretan Božić svima i svakom pojedinome!

Rim, 8. prosinca 2015
Svetkovina Bezgrješnoga Začeća i otvorenje Svetih vrata.

Bratski,

Fr. Michael A. Perry, OFM
Generalni Ministar i sluga