POČECI FRANJEVAŠTVA U HRVATA – MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SIMPOZIJ

Hrvatska posjeduje prvi pečat franjevačkog reda u cijelom svijetu – jedan je od niza podataka valoriziran na Međunarodnom znanstvenom simpoziju ‘Počeci franjevaštva u Hrvata’ održan u utorak 2. listopada u dvorani samostana sv. Frane u Zadru povodom 800. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsku obalu. Simpozij je po istraživanju dr. Josipa Sopte, OFM, predsjednika Organizacijskog odbora simpozija (čiji su članovi još fra Ljudevit Maračić, OFM konv. i fra Gabrijel Jurišić, OFM) oživio spoznaju da se u Dubrovniku čuva najstariji pečat franjevačkog reda u svijetu, iz 1250. g., prvi pečat generala Ivana iz Parme. To je malo poznata činjenica koju dosad nitko nije vrednovao te će se izraditi i replika tog prvog franjevačkog pečata. U želji da se radno proslavi obljetnica povijesnim sagledavanjem činjenica svečevog dolaska na hrvatsku obalu, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH organiziralo je simpozij koji je okupio franjevce i franjevke iz Hrvatske, BiH, Slovenije, Italije. Na cjelodnevnom susretu predavači su prvi put cjelovito i kritički, s nizom manje poznatih detalja, izložili dvanaest tema: Sv. Franjo i misije (Carlo Paolazzi), Diplomatička analiza papinskih isprava o franjevcima u 13. st. u Zadru (Milko Brković), Dubrovačka tradicija o boravku sv. Franje (Josip Sopta), Franjevci u oporukama Dubrovačkog Arhiva (Marijan Sivrić), Istarska tradicija o dolasku sv. Franje (Ljudevit Maračić), Zadarska tradicija o boravku sv. Franje (Stanko Škunca), Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj (Emanuel Hoško), Prvi franjevci u Sloveniji u 13. st. (Marijan Vogrin), Početak franjevaštva u Bosni (Andrija Zirdum), Fra Dominik Mandić – istraživač franjevačkih početaka u Hrvata (Robert Jolić), Prvi naši franjevački svetački likovi (Gabrijel Jurišić) i Umjetnička baština franjevaca u 13. st. (Joško Belamarić).

Boravak sv. Franje na našoj obali promatra se s dva gledišta: s gledišta tradicije, legende i na temelju povijesnih podataka. Koji je među sedam primorskih gradova bio domaćin sv. Franji za njegova putovanja Jadranskim morem te gdje je čak osnovao i prvi samostan Male braće na našoj obali? „Ne znamo gdje je u Hrvatskoj sv. Franjo bio, ali svako mjesto ima svoju tradiciju da je bio. Budući da je plovio morem prema Egiptu i nazad, prema Svetoj Zemlji, mogao je pristati u bilo koje od 15-ak mjesta koja imaju tradicije da je upravo tu boravio sv. Franjo. Došli smo do saznanja da su sve moguće, a neke imaju i povijesnih temelja koji približuju počecima franjevaštva u Hrvata. No, sigurno je sv. Franjo ovim krajem prošao“ rekao je dr. Sopta, istaknuvši: nedvojbeno postoji onovremeni zapis da je sv. Franjo bio na obalama Sklavonije. Na skupu se razgovaralo što je Sklavonija. Preci su naše krajeve nazivali Dalmacija, Sklavonija, Ilirikum, Croazia, Ungaria. To je nazivlje bilo u starini, ali u svakom slušaju znači našu Jadransku obalu. „Gotovo stotinu godina se u našoj javnosti raspravlja o mjestu u koje je brodom pristao sv. Franjo. Razna mjesta uz primorsku obalu srednjeg i južnog dijela jadranske Hrvatske svojataju to prvenstvo, trpajući u isti koš legende i predaje, s više ili manje, a ponekad ni najmanje povijesne uvjerljivosti. S time su se na skupu sučelili razni autori. Dobro je da se pokuša, ako ne pronaći stopostotan siguran odgovor, barem ponudi panorama poznatijih pisanih ili usmeno očuvanih predaja u Dalmaciji, Istri i Kvarneru“ rekao je Maračić. Pet ozbiljnijih pretendenata za dolazak sv. Franje na našu obalu pridodao je dva manje uvjerljiva iz kvarnersko-istarske predaje: mogući boravak sv. Franje na Krku gdje postoji samostan sv. Franje u drugoj polovici 13. st. Prema predaji zajednicu pustinjaka-eremita je 1212. g. pohodio sv. Franjo, prihvatili su Franjin način života te je na Krku nastala prva franjevačka zajednica. U predaji o dolasku sv. Franje u Pulu Maračić je spomenuo djelo pulske književnice Tatjane Arambašin Slišković „Koliki su te voljeli, moja Pulo!“, u kojem autorica objavljuje ogled o djelu austrijskog pisca Ginzkeyja i analizira njegov roman s podatkom o Franjinu boravku u Puli po pripovjedanju njemačkog pjesnika Waltera von der Vogelweidea iz 13. st. Fra Ljudevit je istaknuo da ne želi uvjeravati da je Franjo najprije došao u Pulu ili Krk. Ta predaja samo potvrđuje težnju raznih mjesta koja se žele podičiti da ih je Franjo neplaniranim posjetom počastio, pa je to spominjanje opisao kao natjecanje izvan konkurencije, za razliku od Dubrovnika koji ima najstarija svjedočanstva.

Povijesno je neosporno da je sv. Franjo bio u Dalmaciji koja je u Srednjem vijeku smatrana obalom Sklavonije tj. Hrvatske. No nejasne su luke u kojima je za putovanja na Istok pristao, iako se vjerojatno na svom drugom putovanju zaustavio u više naših primorskih gradova. To je zahtijevalo putovanje s jedrenjacima noću, trebalo je čekati povoljan vjetar i opskrbiti brod vodom i namirnicama. Za prvo, neuspjelo putovanje na Istok 1212. g., kad ga je protivan vjetar bacio na našu obalu, smatra se da najjaču argumentaciju imaju Trogir i Zadar, rekao je fra Stanko Škunca. O. Donat Fabijanić zadarsku predaju vezuje uz prvo Franjino putovanje 1212. koje je uslijedilo nakon kapitula reda o blagdanu sv. Mihaela kojem je prisustvovao i Sveti Otac. Smatra se da Trogir ima više vjerojatnosti da ga je Franjo posjetio za svog prvog putovanja. Činjenica je da je pobožni Trogiranin Desa Lukin 1214. g. fratrima izgradio crkvu i boravište, za života utemeljitelja Male braće, kako i kaže u oporuci. Gianantonio Bomman se opredjeljuje za Franjino putovanje Dalmacijom na povratku iz Svete zemlje 1220. g. u koje istraživači vjeruju. Za to drugo Franjino ostvareno putovanje 1219/20., za vrijeme kojeg se Franjo susreo sa sultanom Malikom al-Kamilom, svi istraživači nisu jedinstveni o liniji njegova povratka; neki misle da se vratio preko Ancone odakle je i krenuo, no većina smatra, što je vjerojatnije, da se vratio istočnom jadranskom obalom i stigao u Veneciju. Zadarska tradicija o Franjinom boravku u Zadru logično se veže samo uz drugo putovanje. Obećanje koje su benediktinke sv. Nikole u Zadru dale sv. Franji da će preuzeti pravilo sv. Klare nije moglo biti 1212. g. jer je tek par mjeseci ranije te godine Klara pobjegla iz svijeta. Da je 1220. g. Franjo stigao u Veneciju govore stari autori, a logika tog putovanja kaže da nije plovio talijanskom, nego našom obalom koristeći povoljan vjetar i zaustavljajući se u lukama kako bi se lađa opskrbila potrebnim.

Za potvrdu boravka sv. Franje i osnutak franjevačkog samostana u Zadru navode se najstariji dokumenti o prisustvu franjevaca u glavnom gradu Dalmacije: bula pape Grgura IX. o proglašenju Franje svecem iz 1228. g. poslana u zadarski samostan, dvije godine nakon Franjine smrti, ujedno i prvi pismeni trag o prisustvu franjevaca u Zadru. Tad je Grgur IX. o proglasu Franje svetim obavijestio biskupe i prelate Dalmacije, Slavonije i Istre pismom upućenim u zadarski samostan koji je već tada, dvije godine iza smrti sveca, imao vodeću u Dalmaciji i veliki ugled u Rimu. Da je zadarski samostan imao prvorazrednu ulogu kao središte provincije potvrđuje i da se u njemu čuvaju najstarije papinske bule od kojih je 56 njih iz 13. st. U samostanu je više od 60 originalnih papinskih bula. Čudo je da je svih 280 pergamena sačuvano pod ruševinama samostana u Drugom svjetskom ratu. Provincijali franjevaca u Dalmaciji postoje 1234. g. Dakle, moralo je već ranije biti franjevaca i samostana. I tvrdnja generala Franje Gonzage u njegovoj povijesti Franjevačkog reda iz 1579. g. potkrijepljena je natpisima na starim grobovima da je Franjo bio u Zadru i tu utemeljio samostan. Spominje se i zapis najstarijeg povjesničara provincije fra Oktavijana Spadera Jankovića iz 17. st., biskupa Asiza koji navodi tekst stare pergamene u kojoj je pisalo: Provinciju Dalmacije osnovao je naš sveti otac Franjo1212. g. kad je krenuvši na put za Siriju s obale Askolija sretnim vjetrovima doplovio u Zadar. Po toj tradiciji sv. Franju su u svoj samostan sv. Nikole pozvale benediktinke. Njihova opatica tri je godine teško bolovala a za vrijeme Franjinog razgovara s drugim sestrama osjetila je snagu i ustala. U zahvalnosti svecu dio svog vrta poklonili su za izgradnju boravišta Franjinih sljedbenika te su odlučile prihvatiti pravilo sv. Klare. Fratri su svoj samostan izgradili uz dvorište tih sestara a te su koludrice 1244. g. u papinoj buli nazivane monahinje sv. Damjana, po kući matici klarisa iz Asiza.

Na simpoziju se govorilo i o prvim franjevcima u Sloveniji i Bosni. To je bilo puno ranije nego što piše službena historigorafija. Simpozij je pokazao da su franjevci puno ranije pojedinačno išli u te krajeve, kao misionari, inkvizitori, prije nego su se naselili formalno sa samostanima. Fra Emanuel Hoško je naveo četiri razloga kasnijeg franjevačkog širenja na istočnoj obali Jadrana u njegovu unutrašnjost u srednjem vijeku. Prvi je naglo širenje franjevačkog pokreta u počecima Reda još za života sv. Franje, drugi je franjevačko sučeljavanje s heterodoksnim kršćanstvom, uvjetovano propovjedničkim i inkvizicijskim djelovanjem franjevaca u Dalmaciji i Bosni. Treći je nabujalost bosanskog franjevaštva tzv. opservantskog tipa koja se upravlja iz Bosne u Dalmaciju i Slavoniju. Širenje franjevaca u trećoj fazi u hrvatskim krajevima i u frankapanskoj državini vezano je uz misijski rad hrvatskih franjevaca u Bosni, koji je trebalo potvrditi autentičnim franjevačkim životom, pa su vr­hovne crkvene vlasti odlučile da franjevci u Bosni uspostave zasebnu franjevačku pokrajinu u ovisnosti o generalu reda, tzv. vikariju. Vikarija Bosne okupila je franjevačke misionare različitih narodnosti, ali je teret misijskog djelovanja bio na franjevcima hrvatskog govora. Vikarija je brzo napredovala pa 1346. g. ima dvije kustodije i dvanaest samosta­na. Rad vikarije podupire i ban Stjepan Kotromanić, pa moli papu da dopusti bosanskom vikaru 1347. g. osnivati samostane u mjestima gdje franjevci nemaju kuća. Četvrti razlog širenja franjevaca u Crkvi među Hrvatima je uspostava ustrojstva franjevaca opservanata. Vikarija Bosna-Hrvatska je osnovana slijedom događaja nakon što je 1463. g. ‘Bosna šaptom pala’. Prilike u Bosanskoj vikariji bivale su teže, sve više samostana dolazil pod tursku vlast ili su razoreni. Vikarija Bosna-Hrvatska je 1517. g. postala provincijom i broji četiri kustodije: cetinsku, trsatsku, krbavsku i grebensku. Na području frankapanske države imala je dvanaest samostana: Senj, Tr­sat, Modruš, Krupu, Cetingrad, Stjeničnjak, Zrinj, Brinje, Zvonigrad, Hrastovicu, Slunj i Knin. Tako je velik dio od 29 samostana nove provincije pod patronatom Frankapana što znači da bi teško bilo osnovati tu novu franjevačku pokrajinu bez potpore Frankapana. Nakon što su 1527. g. Turci osvojili Krbavu i Modruš, Krbavska biskupija i franjevačka pro­vincija Bosna-Hrvatska doživjeli su kraj. Njeni članovi napuštaju samostane na pograničnom po­dručju. Do sredine 16. st. Bosna-Hrvatska izgubila je najveći dio samostana. Ratovi s Turcima umanjili su moć Frankapana u 16. st. te nisu više vršili patronat nad Krbavskom biskupijom i provincijom Bosnom-Hrvatskom. Tako su na ostacima frankopanske države ostali ostaci Krbavske biskupije i provincije Bosne-Hrvatske. Provincija Bosna-Hrvatska spasila se od propasti šireći se na područje sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije. Početak novog vijeka za Frankapa­ne, Krbavsku biskupiju i franjevačku provinciju Bosnu-Hrvatsku znači svršetak njihove zajedničke povijesti u srednjem vijeku. Tako je franjevaštvo na tlu Hrvatskog primorja i njegovog zaleđa doživjelo uspon i započelo pad od kojega se ni danas nije oporavilo, zaključio je Hoško.

Na simpoziju u Zadru su opisani prvi svetački likovi na franjevačkoj i opće crkvenoj razini. To su Oton iz Pule, Monald iz Kopra i Adam iz Kotora. Opisana je umjetnička baština franjevaca u 13. st. Franjevačka umjetnost nije samo u franjevačkim crkvama nego i u katedralama, jer su u drugoj polovici 13. st. u Zadru, Splitu, Dubrovniku biskupi bili franjevci. Time su unijeli u katedrale novi stil, vidljiv na mnogim portalima, npr. trogirske katedrale. To je izrazito franjevačka duhovnost. Prikazan je novi osjećaj, istovremeno spašenosti i kraja vremena, apokaliptične vizije. Tada su bili ratovi, Mongoli, kuge, križarski ratovi, ljudi su vidjeli stravične događaje, izgledalo je da je kraj svijeta, a iznova se rađao novi svijet. Dr. Sopta je istaknuo i da franjevci imaju jaku tradiciju kontakta s Muslimanima. „Franjevci su se uspjeli održati u krajevima gdje je to najteže. Jedini su se zadržali u Svetoj Zemlji. Nitko nije mogao. U BiH 95 % su bili franjevci. U odnosu prema islamu franjevci su učinili najveće napretke i tu su se uspjeli održati. U našim krajevima, dijelu Dalmacije, BiH, Slavoniji, vladali su Turci“ rekao je dr. Sopta. Istaknuo je da su Hrvatska i Malta narodi u kojima je u postotku na broj stanovnika najviše franjevaca. U našem narodu u Hrvatskoj i BiH u pet provincija je više od 1000 franjevaca, to je više nego u Njemačkoj. Istaknuo je da je planirana vizija franjevaštva Plenitudo Gentium – to je vizija da su svi narodi spašeni, ravnopravni. „Prvi put da je netko govorio o ujedinjenim narodima. Mislim da je to franjevačka ideja: islam, židovstvo, crni i bijeli kršćani. Plenitudo Gentium znači da će Boga slaviti svi narodi na svakom mjestu na zemlji. To je vizija starozavjetnih proroka koja danas živi. Ujedinjeni narodi, ujedinjena Europa, nije li to Plenitudo Genitum – punina naroda, da svi narodi uđu u zajedništvo. Ne da neki stoje vani a neki ubiru kod bogatog stola. To je ta silna vizija koja se tada rađala i nije nikad umrla. Doprinos franjevaca u tom pogledu je nemjerljiv“ istaknuo je dr. Sopta. Uz sudjelovanje franjevačkih provincijala, sudionike skupa pozdravio je i zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Simpozij je donio javnosti još nepredstavljeno ali iz tiska izašlo monumentalno djelo: Franjevački spisi – najstariji dokumenti o franjevaštvu na 2200 stranica biblijskog papira. Prvi put na hrvatskom jeziku objavljena su najvrijednija djela iz franjevačkog reda, izvorni dokumenti franjevačkih spisa iz cijelog svijeta. Na to su jako ponosne sve karizme franjevaca: kapucini, opservanti, konventualci, trećoredci glagoljaši, rekao je dr. Sopta, istaknuvši da je franjevaštvo prebogat pokret da se ne bi razgranao. Nekadašnje nesuglasice su prevladane, što je također omogućilo takav izvrstan znanstveni simpozij.

Ines Grbić