Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Predstavljena knjiga “Povijest franjevaštva”

iriarte

Kapitalno povijesno djelo Lazara Iriartea “Povijest franjevaštva” u izdanju Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanske sadašnjosti predstavljeno je u srijedu 15. siječnja u dvorani “Vijenac” u Zagrebu. Direktor Kršćanske sadašnjosti mr. Stjepan Brebrić uvodno je ukazao na povijest odnosa Kršćanske sadašnjosti i Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, čega je rezultat i ta knjiga.
O toj povijesti najbolje se sjetiti u ovoj prigodi jednoga od suutemeljitelja KS-a Tomislava Šagi-Bunića, kao i njegova brata i franjevačkog subrata fra Bone Zvonimira Šagija, rekao je Brebrić te istaknuo kako je ta knjiga vrhunac intenzivne suradnje posljednjih godina. U tom je vidu zahvalio bivšem provincijalu fra Ivici Petanjeku, kao i sadašnjemu fra Anti Logari bez kojega knjiga ne bi ugledala svjetlo dana. Brebrić je podsjetio kako se KS u proslavu obilježavanja 800. obljetnice dolaska franjevaca u naše krajeve uključio teološkim izdanjem “Tria Opuscula” sv. Bonaventure, a znakovitim nalazi povezanost upravo između tog izdanja i “Povijesti franjevaštva”.
Govoreći pak o važnosti toga djela, posebice teološkoga momenta, Brebrić je potkrijepio činjenicom da je knjiga objavljena u nizu “Volumina theologica”. Također je istaknuo i važnost knjige ne samo zbog povijesti Crkve, redovništva, već sličnosti koja se uočava u onome što je bitno u sustavno-teološkom istraživanju i za crkvenu historiografiju, a to je u prvom redu utvrđivanje autentičnih izvora kako za samo istraživanje, tako i za refleksiju te u konačnici za donošenje određenih zaključaka.

Prvi predstavljač dr. fra Darko Tepert, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, uvodno je predstavio autora knjige. Istaknuo je kako je Lazaro Iriarte (1913. – 1989.) bio španjolski svećenik i kapucin, stručnjak za franjevačku povijest i duhovnost. Knjiga “Povijest franjevaštva” izvorno je napisana na španjolskom 1979., a hrvatski prijevod napravljen je prema drugom talijanskom izdanju (1994.). U osvrtu na prvi dio knjige koja donosi povijest Reda manje braće do 1517. godine, Tepert je ukazao na posebnu vrijednost historiografskog uvoda u kojemu autor opisuje izvore, teškoće s kojima se susreće zbog obilja izvora i sve opasnosti koje s time mogu doći, ali onda donosi i tzv. hijerarhiju izvora prema njihovoj vrijednosti i vjerodostojnosti. Istaknuo je i kako je knjiga pisana na vrlo jednostavan i razumljiv način te potkrijepljena brojnim argumentima u bilješkama. No, ako se netko odluči čitati samo prvi dio knjige, bit će mu sasvim razumljiv i prihvatljiv.
Smještajući nastanak Reda u povijesni okvir, autor opisuje okolnosti 13. stoljeća, a govoreći o početku poziva sv. Franje ističe susret s gubavcem. U tome Tepert vidi i aktualnost u enciklici Lumen fidei, gdje Papa spominje sv. Franju i majku Tereziju kad govori o socijalnom djelovanju. Naime, kada govori o sv. Franji riječ je upravo o susretu s gubavcem kao temeljnom iskustvu njegova života i njegova poziva, kada on misli da je time promijenio život gubavca, zapravo sam sebe mijenja. To je vidljivo i iz Spisa, gdje u Oporuci sv. Franjo svoj poziv počinje propovijedati upravo od susreta s gubavcima.
Dr. Tepert nadalje se osvrnuo na više činjenica koje autor navodi uz osnivanje Reda, poput izdvajanja novosti, tj. kontemplativne i praktične pobožnosti snažno nadahnute na ljubavi, koja se izražava u sinovskom stavu prema Bogu, u poučljivosti Duhu Gospodinovu, u slobodi duha, u osobnoj i zajedničkoj molitvi, u jednostavnosti i radosti. Tu je i istaknuta jednakost braće i služenje, te činjenica da prošnja nije nešto temeljno za franjevački red, već je rad ono što je važno za uzdržavanje u Redu, kao i propovijedanje više primjerenom nego riječju.
Ukazujući na poteškoće, pa i sukobe, dr. Tepert posebno se zaustavio na poglavlju o konventualizmu i opservaciji gdje Iriarte govori o “sukobu između čistog ideala koji povezuje s opservacijom i zahtjeva stvarnog života koji povezuje s konventualizmom”. Autor pokazuje povijesne okolnosti zbog kojih dolazi do tih razloga gdje strana opservacije slijedi ideje renesanse i želje za povratkom na početke, ne vodeći previše računa o nekom povijesnom razvoju koji se očitavao u novosti koju je Franjo donio. Tako Iriarte kaže da je “apostolski dinamizam ponovno uspostaviti ravnotežu između zahtjeva za povlačenjem u osamu i izvanjskih aktivnosti, želje za priprostom jednostavnošću, te neukosti i studija”. Iz toga se vidi dinamičnost u franjevačkom redu, gdje su se uvijek braća nastojala vraćati na izvore, nastojala su tražiti što je duh vremena i doći do pravoga franjevačkoga života, zaključio je Tepert.

Provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Ljudevit Maračić dao je kraći prikaz franjevačke historiografije, koja je često bila opterećena ožiljcima iskustva iz daljnje i bliže povijesti. Naime, česte polemike nisu bile rijetke pojave sve do najnovijih, naših vremena, a u tome nisu bili pošteđeni ni naši krajevi. Ponajčešće, umjesto bratskog natjecanja u svetosti i vjernosti nastupilo je dugotrajno razdoblje nametanja vlastitih pogleda, što je potrajalo gotovo do naših dana, dakako uz časne iznimke, rekao je Maračić te istaknuo kako je potrebno shvatiti da tek objektivno prikazivanje prošlosti može pridonijeti obnovi zanemarenih odnosa i poboljšanju uzajamnih veza i odnosa.
Nadalje, naglasio je kako autor u ovoj knjizi vješto izbjegava zamke u koje se znala zapletati franjevačka historiografija iz prošlih stoljeća, koja unatoč brojnim i značajnim uspjesima znanstvene kritike nije uspijevala pomiriti gledišta i ponuditi uravnoteženu viziju cjelokupne povijesti franjevačke povijesti. Svjestan da kao pripadnik one opcije koja je najmanje povijesno opterećena, a na tragovima svog nešto starijeg subrata francuskog kapucina fra Gratiena iz Pariza, fra Lazaro nudi jednu od uspjelih shema za interpretaciju izvornih ideja sv. Franje i burnog razvoja njegova djela, i to sve do najnovijih vremena. Pisac pokazuje začuđujuće dobro poznavanje brojnih detalja, kao i statističkih podataka, koji osvjetljuju hod i napredak, zapravo sazrijevanje Franjine ideje u brojnim ograncima i obiteljima, rekao je Maračić.
Iz konventualnog pogleda na djelo, osvrnuo se na neke autorove procjene, posebno one koje se odnose na područje teološkog djelovanje koje je značajno obilježilo konventualsku obitelj već od početaka, za razliku od nekih drugih obitelji koje su u počecima pomalo zazirale od studija i znanosti, doslovno, ali jednosmjerno tumačeći Franjina gledišta o tome. U tome vidu, Maračić je naglasio kako se konventualcima zbog njihova kulturnog prestiža Sveta Stolica često utjecala za iznimno važne službe. Smatra da u knjizi upravo znanstveno područje i studijsko zalaganje nije dovoljno valorizirano. Uz nekoliko primjera, Maračić tako navodi da u djelu nema nikakve razrade znanstvenog naslova “magister Ordines” koji se unutar franjevačke obitelji mogao steći samo kod franjevaca konventualaca. Taj naslov mogao se steći mukotrpnom studijskom pripravom i znanstvenom praksom, zaživio je u konventualskoj obitelji od ranih početaka franjevačke povijesti, a dokinut je nakon obnove Konstitucije po smjernicama Drugoga vatikanskog sabora. Napomenuo je, kako je posljednji Hrvat koji je nosio naslov “magister Ordinis” bio fra Celestin Tomić.

Kao posljednji predstavljač okupljenima se obratio vikar Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića dr. fra Anto Barišić, koji se osvrnuo na posljednji dio knjige. Tako je istaknuo kako Iriarte donosi povijest obnove i novoga procvata koji su doživljavala sva tri reda franjevačke obitelji za koje je papa Pio X. godine 1910. rekao da su kao tri grane istoga stabla čiji je korijen sv. Franjo. Autor za svaki pojedini red donosi i najvažnije trenutke obnove. U tom vidu uz obnovu, tj. razdoblje od kraja 19. i gotovo cijelo 20. stoljeće naglašeno je širenje Reda, što potkrepljuje i nizom brojčanih podataka.
Nadalje, autor govori o Drugom redu, tj. o Redu siromašnih sestara koji je nastao istodobno s pojavom i širenjem franjevačke obitelji Manje braće, kao i Trećem franjevačkom redu iz kojeg je nastao i Treći samostanski red. Iriarte podsjeća kako su nadahnjujući se na idealu sv. Franje tijekom povijesti niknule različite franjevačke apostolske ustanove. Tako općenito nabraja devet muških, i čak 219 ženskih ustanova papinskog prava, te ukratko govori o njihovu procvatu koji se osobito dogodio u 19. stoljeću. U dodatku autor donosi popis svih svetaca i blaženika čitave franjevačke obitelji, od samih početaka do danas, dok kazalo imena i brojne znanstvene i stručne bibliografske jedinice omogućuju lakše čitanje i daljnje osobno produbljivanje i upoznavanje zanimljive povijesti franjevačke obitelji. Iz svega navedenoga Barišić svima preporučuje tu knjigu koja omogućuje upoznavanje bogate i slavne povijest franjevačke obitelji.
U zaključnoj riječi fra Ante Logara podsjetio je kako je povod objavljivanju knjige 800. obljetnica dolaska franjevaca na naša područja. Mukotrpno se rađala ideja, prihvaćala i odbacivala, no upornost se isplatila. Stoga je zahvalio svima koji su dali svoj doprinos da knjiga izađe, a posebno prevoditelju Slavku Antunoviću. U glazbenom dijelu sudjelovala je Klapa “Slavić”.