Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Proslava svetkovine sv. Frane u Samostanu sv. Frane u Zadru

Blagdan sv. Frane svečano je proslavljen u ponedjeljak, 4. listopada u crkvi Sv. Frane u Zadru gdje je koncelebrirano misno slavlje predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Suslavili su fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru i desetorica svećenika.

Zadarski samostan sv. Frane je prvi franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. i među najstarijim je franjevačkim samostanima izvan Italije.

„Sveti Franjo i danas nadahnjuje, potiče i poučava. Hvalim te, Gospodaru neba i zemlje, što si velike stvari objavio po malenom čovjeku, sv. Franji. Kamo sreće kad bismo mi poput sv. Frane otkrili značenje patnje i križa, pa rekli Bože sačuvaj da bih se nečim drugim hvalio, osim križem našeg Gospodina Isusa Krista“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da su hod i život sv. Franje usmjerili Glas koji ga je pozvao neka ide „popraviti crkvu koja je u ruševnom stanju“ te riječi iz evanđelja koje su ga „najviše dirnule i nisu puštale na miru: Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina (Mt 10, 9-10).

„Taj Isusov radikalizam uhvatio je njegovo srce, pa je uskliknuo: „To je ono što tražim. To je ono za čim čezne duša moja“. Tri puta mu se raspeti Krist obraćao govoreći: „Idi Franjo i popravi moju kuću koja se ruši“. Nakon što je svojim vlastitim rukama obnovio tri crkvice u asiškoj okolici, sv. Damjana, sv. Petra i Mariju od Anđela, Franjo je shvatio kako onaj Glas nije mislio na konkretne crkve građevine, nego na obnovu Crkve koja je Božja građevina“ rekao je nadbiskup Puljić, istaknuvši da je stanje Crkve u vrijeme sv. Frane bilo „dramatično i uznemirujuće“.

„Vladala je površna vjera među kršćanima, a ona nije bila kadra ni formirati ni preobražavati ljude. Klerici su bili skroz ohladili i nisu ni malo izgarali za Božje Kraljevstvo. Crkva je bila iznutra nagrižena i razjedinjena, a krivovjerja i razdori na svakom koraku. U tom općem rasulu, Raspeti se javlja i poziva toga skromnog mladića Franju na obnovu; ne crkvice sv. Damjana i Marije od Anđela, nego Kristove Crkve koju je utemeljio na apostolu Petru“ istaknuo je mons. Puljić. Taj se događaj zbio 1205. g.

Dvije godine kasnije, 1207. g., papa Inocent III. „vidio je u snu kako se ruši bazilika Sv. Ivana u Lateranu, koju zovemo majkom svih crkava, a jedan mali redovnik svojim plećima podupire crkvu da se ne sruši“, podsjetio je nadbiskup.

„Ne čudi onda što toga „sićušnog redovnika“ veliki papa Benedikt XVI. naziva „istinskim divom svetosti“ koji još uvijek privlači brojne ljude svih dobi, iz svih staleža i naroda. Taj neznatni mladić iz Asiza, zahvaćen evanđeoskim riječima da se „ne pribavlja ni novca, ni  putne torbe, ni dviju haljina“, odlaže očevo odijelo i sandale, a oblači grubu tuniku te kao ‘svoju zaručnicu izabire sestricu siromaštinu’“ rekao je nadbiskup Puljić.

Podsjetio je kako je talijanski pjesnik Dante Alighieri, s aluzijom na rođenje sv. Franje, krajem 1181. g. u Asizu, u 11. poglavlju Božanstvene komedije napisao da se „rodilo svijetu jedno sunce“. Kao vjernik, pjesnik i teolog Dante je napisao da je „sv. Dominik znanjem i borbom protiv krivovjerja Crkvu učinio sigurnijom, a sv. Franjo ljubavlju, jednostavnošću i siromaštvom vjernijom svome misijskom poslanju“.

„Nakon obraćenja, sv. Franjo je s radošću, uvjerenjem i ljubavlju izabrao kao svoje „trajne družice skromnost, služenje i siromaštvo“ po kojima se opet „rodilo i zasjalo sunce iz Asiza““ rekao je nadbiskup. Upozorio je da se Franjine kreposti koje je ostvario u životu ne ostvaruju „u našem vremenu silnog napretka“.

„Jesu li nestale krotkost i neznatnost, služenje i poniznost u krilu Crkve i društva, pa je potrebno opet podmetnuti leđa da se ne uruši Božja građevina među nama? Nažalost, čini se kako te kreposti nisu na cijeni. Često su i odbačene, pa ih nema ‘na tržištu rada i kapitala’. Nema ih u protokolu ni na listi prioriteta. Kad ih netko preporuči, gleda ga se u čudu, ako ga se u međuvremenu ne proglasi i čudakom. Jer, tko je vidio služiti i biti skroman, kad cijeli svijet drugačije razmišlja i radi. U bespoštednoj borbi za vladanjem i utjecajem, nema mjesta poniznosti, skromnosti i služenju. Dapače, one su znak neuspjeha i gubitništva“ upozorio je mons. Puljić, poručivši da se, unatoč takvom duhu vremena, „još uvijek osjeća potreba za spomenutim vrlinama“.

„Vidimo i osjećamo kako nedostatak služenja i skromnosti rađa pohlepom i sebičnošću koja nagriza ljudsko zajedništvo. Pretjerano blagostanje stvara ovisnike i robove. Ono nije znak napretka i progresa, nego prava zamka suvremenim ljudima. Prorok imao visoki stupanj nutarnje slobode. Jer, nije lako lišiti se nečega na što smo naviknuli. I Majka Terezija je ponavljala kako ‘ono što joj ne služi, samo je opterećuje’“ rekao je mons. Puljić, poručivši da je „potrebno vratiti Franjine vrednote skromnosti i služenja u naš dnevni život, staviti ih na visoku cijenu i ne umarati se u tomu odgajati djecu i mlade“.

„Služiti drugome i biti skroman ne znači biti jadnik siromah, nego biti zadovoljan s bitnim i osnovnim te biti sretan kad se drugomu služi. To se lako prepoznaje po stilu života, a ne po standardu i maniri odijevanja. Sv. Franjo u svom rodnom Asizu obratio se i opredijelio za Krista. Javno se pred asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu, pa rekao: „Čujte me i shvatite dobro! Do ovog časa svoga sam oca Petra Bernaridonea nazivao ocem. Odsada s većim pouzdanjem kažem: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago, nadu i zalog ufanja svoga”” podsjetio je mons. Puljić na povijesni događaj od prije osam stoljeća.

U spomen na osam stoljeća od odobrenja nacrta evanđeoskog života po primjeru sv. Franje, kojeg je 1209. g. odobrio papa Inocent III., 2009. g. u Asizu i Rimu okupilo 5 000 franjevačke braće i sestara iz cijeloga svijeta. „Taj važan spomen „zajedništva, svjedočenja, pokore, posta i zahvalnosti” završio je audijencijom kod Beneditka XVI., gospodina pape, kako je sv. Franjo nazivao Papu, u Castel Gandolfu, 19. travnja 2009. g.

Tadašnji generalni ministar Reda, fra José R. Carballo, zamolio je Papu da ih utvrdi „u svetom naumu biti uvijek podložni i pokorni svetoj Crkvi, postojani u katoličkoj vjeri i obdržavanju siromaštva, poniznosti i svetog Evanđelja”. Papa ih je potaknuo neka po primjeru serafskog oca „gaje kontemplativni duh, jednostavan i radostan način života te budu svjedoci Božje ljubavi i ljepote”. I neka ne prestaju „hvaliti Boga u svim stvorenjima njegovim”, napose po „bratu Suncu od kojeg nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije”. Neka ga hvale i po bratu mjesecu i sestrama zvijezdama, po bratu vjetru, zraku i oblaku, te po sestrici vodi koja je ‘korisna, ponizna, draga i čista’“ rekao je nadbiskup Puljić, poželjevši da u duhu Franjinog himna stvorovima zahvalimo i pohvalimo „Božjeg trubadura iz Asiza koji nas svojom ljubavlju, jednostavnošću, siromaštvom i misijskim poslanjem i danas oduševljava, nadahnjuje, potiče i poučava kako biti i ostati vjeran Bogu, Crkvi i čovjeku“.

Ines Grbić

 

Cjelovitu homiliju možete dohvatiti na: https://www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=51256