Provincijalova čestitka

SLUGE ISUSOVA ČASA

Draga braćo,
Gospodin vam dao mir!

Iznovice svetkujemo našu godišnju Pashu – Sveto trodnevlje. To je središnji spomen-čin otajstva naše vjere iz i za kojega živimo. Bogoslužje Crkve jest način i zgoda da otajstvo Isusove i naše Pashe uprisutnjujemo u ritmu svagdana; u ritmu Dana posvećena Gospodinu – nedjelje i u ritmu godine – Sveto trodnevlje.
Isusova riječ: „čas“ – „moj čas“ izriče otajstvo čovjekove ljubljenosti koju On potvrđuje vlastitom žrtvom na križu. U tom času Bog najsnažnije otkriva sebe čovjeku i čovjeka njemu samome. U trenutku boli, križem zapečaćene, Otkupitelj moli: “Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” (Iv 12, 27-28). Titraje soje duše Mučeni i Uskrsli najpotresnije i najzanosnije izriče u oporučnoj molitvi (Iv. 17); najdužem biblijskom tekstu kojega sv. Franjo donosi u svojim Spisima. Na drvetu Križa pokazuje svu strahotu grijeha i smrti, a Uskrsnućem otkriva moć svoje ljubavi i čovjekovu slavu. Zato Isusov čas u sebi sabire objavu Boga i čovjeka. Bogočovjekov čin utjelovljenja, muke, smrti, uskrsa, uzašašća i slanja Duha Svetoga postaje odgovor na životna čovjekova pitanja i smjerokaz u njegovoj nemoći i dvojbama. U betlehemskoj štali, progonstvu, odbačenosti, križu i smrti, Otkupitelj otkriva nama Božju bol zbog tragične istine da čovjek prezire jedino svoje Dobro. Sv. Franjo to izriče u opetovanoj tužaljci: „Ljubav nije ljubljena“. Činom žrtve Sin čovječji objavljuje svoj stav prema djelu ruku svojih – čovjeku. Spasitelj sebe i nas izriče Ocu u dirljivom i bolnom času svoje duše: Oče, hoću „da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu… I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima“ (Iv 17, 21. 26). To je bitna poruka Krista Gospodina, odnosno najuzvišenije promaknuće čovjeka.
Naše teološko znanje postaje trajno otajstveno događanje; ukoliko želi biti pravovjerno, odnosno pravotvorno. Ono nije puki nauk koji smo usvojili i pohranili u mapu naše teološke obrazovanosti. Otajstvo vjere jest zbivanje koje potiče i oblikuje način našega postojanja. Po bogoslužju Crkve, u ritmu dana, imamo milost biti dionicima otajstva Isusova časa. Onodobno nam nije bilo moguće sjesti za stol Posljednje večere, stati pod Gospodinov križ zajedno s Marijom i Ivanom; sudjelovati u Njegovu sprovodu, niti s Magdalenom i drugima doći i vidjeti prazan grob. Na dan Pedesetnice nismo mogli biti dionici događaja o kojemu Luka piše: „Svi se napuniše Duha Svetoga“ (Dj 2, 4). Tek po svjedocima i bogoslužju Crkve možemo čuti radosni navještaj, postati njegovim dionicima i prihvatiti poslanje: „idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu“ (Iv 20, 17).
Misna anamneza sjajno izriče otajstvo Isusova časa. Gospodin zapovijeda: „Ovo činite meni na spomen“. Misa nije samo sjećanje na prošli događaj. Ona je spomen-čin istoga događaja. Po otajstvu vjere onodobno postaje ovodobno i smjera prema svedobnom. Sada nas određuje ono što se zbilo i ono što će se u punini tek zbiti. Sve¬ti Am¬brozije naviješta: “Ako je Krist danas tvoj, on za te uskrisava sva¬ki dan”. Vjernički spo¬men i ob¬re¬dni čin Kri¬sta i Crkve sada nas čine subaštinicima božanske zbilje. Isusov čas (p)ostaje uvi¬jek jedna i ista ostvar¬ba u kojoj možemo sada sudjelovati po bogoslužju Crkve, nadasve Euharistiji. Zato je Euharistija “izvor i vrhunac cje¬lokupne evan¬ge¬lizacije”. U njoj Krist “po svom Tijelu, Duhom Sve¬tim oživ-lje¬nom i oživ¬ljavajućem, daje ljudima život” (PO 5). Sv. Misa je otajstveni ožetak Gospodinov časa. “U tom daru Isus je Crkvi po¬vje¬rio vje¬čno posadašnjenje vazmenog otajstva” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, br. 5). U III. Euharistijskoj molitvi radosno vjerobesjedimo: „Zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu živu i svetu“. Tu istinu sjajno izriče poklik: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Euharistija je dar po kojem dozrijevamo „do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4, 7.11-13).
Svaki dan našeg hodočašća na zemlji uvijek je novi dar Božje ljubavi. U ritmu dana, Časoslov Crkve želi nas učiniti dionicima Gospodinova časa. Posebno su povlašteni trenuci izlazak i zalazak sunca, odnosno molitveni čas Jutarnje i Večernje. Večernjom se spominjemo da smo dionici Isusove smrti, a Jutarnjom da „nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i suposjede na nebesima u Kristu Isusu“ (Ef, 2, 5-6). Tumačeći ova dva temeljna vidika Isusova časa sv. Augustin kaže: „Navečer je Gospodin na križu, ujutro je uskrsli… Navečer kazujem o mukama koje je On podnio u smrti; ujutro naviještam život njega koji je uskrsnuo.“ Zato Jutarnja i Večernja čine „dvostruki stožer svakodnevne službe“ (SC 98). Osvjetljavaju našu tamu i korak nam upravljaj u svijet Isusa Krista. Tako mi postajemo smjerokaz na Putu koji vodi u Istinu i Život. Sveti Utemeljitelj našega Reda reče da je svima dužan navijestiti miomirisnu Riječ. Kao kršćani – franjevci, mi smo dužni danas biti svjedoci i sluge Evanđelja.
Drugi časovi Časoslova Crkve također nas žele učiniti dionicima Gospodinova časa. Treći čas nas čini dionicima Pedesetnice; potiče u nama čežnju za „Duhom Gospodnjim i njegovim svetim djelovanjem“. Šesti i deveti nas čine dionicima događanja od Pilatova dvora do raspinjanja na Kalvariji. Služba čitanja drži nas budima i pozornima na Gospodinov dolazak. Povečerje nas uvodi u eshatološki mir koji slijedi nakon našega prijelaza s ovoga svijeta. I danas nam dolazi poticaj preko sv. Ambrozija: „Kao što svakoga dana, odlazeći u Crkvu ili prianjajući uz molitvu u kući, započinjemo s Bogom i u njemu završavamo, tako cijeli naš ovozemni život i tijek svakoga dana uvijek ima ishodište u njemu i u njemu završava.“ U ozračju razmjene molitve i rada pretvorbena riječ Sv. krsta raste, dozrijeva i plodi našim dioništvom u zbilji Sv. Trojice.
Poznato nam je da je sv. Franjo toliko obuzet Isusovim časom da je sastavio Časoslov koji molitveno opijeva otajstvo Krista i našega spasenja. Mi franjevci baštinimo tu tradiciju koju smo dužni njegovati i drugima dalje predavati.
Braćo, znam da nisam rekao nešto novo. To ne mogu niti želim. Htio bih samo iznovice svakoga brata u našoj Provinciji podsjetiti na otajstvo Gospodinova časa kojega smo baštinici. U ovoj godini vjere; u vremenu tihoga otpada od kršćanskih vrijednosti, pa i agresivnoga odbacivanja vlastitoga dobra – Evanđelja, mi smo dodatno pozvani biti svjetlo i poticaj. Nismo privatni djelatnici koji čine što ih je volja. Po služenju Crkve, nadasve po njezinu bogoslužju, poklad vjere usvajamo i druge njim poslužujemo. Uvijek smo svjesni da dalje predajemo ono što smo od Uskrsloga primili. Dar je što smijemo biti u Gospodnjoj nazočnosti i iz nje djelovati. Zacijelo će se svaki brat naše Provincije složiti da i danas vrijedi poticaj sv. Frane: „Započnimo“. Ako želimo da iz korjena stare maslinu naše Provincije niknu nove mladice, onda nam je žurno potrebno biti zauzetije sluge Gospodinova časa.
Neka naša bratstva budu određena dnevnim, tjednim i godišnjim svetkovanjem Gospodinova časa. Samo tako možemo živjeti dar bratstva i druge bogatiti MIROM I DOBROM.
Svima blagoslovljeno otajstvo Pashe!

fra Andrija