regionalni susret braće u puli i proslava imendana fra Leopolda

U petak 12. svibnja braća sjevernog dijela Provincije okupila su se u Samostanu sv. Antuna u Puli kako bi sudjelovala na regionalnom susretu te ujedno izrazila svoje čestitke fra Leopoldu Mičiću za njegov imendan. Nakon molitve sreednjeg časa duhovni nagovor održao je fra Marinko Klaić iz samostana u Pazinu. Tekst nagovora donosimo u cijelosti.

Marija i Franjo

Kao i u svim drugim aspektima Franjine duhovnosti, i kod ove marijanske vidimo da je njegova teologija plod, više njegovog iskrenog Bogotraženja i sposobnosti upijanja, promatranja, molitve, nego sustavne teološke izobrazbe koju Franjo nije imao. No, svojom je intuicijom i zdravim promatranjem, razmatranjem svetih istina nadoknadio tu manjkavost i očito, samo milošću Božjom, nadmašio sebe isvoje vrijeme. Franjo ima potrebu plastično, scenski, promatrati otajstva naše vjere i na taj način produbljivati svoju vjeru i sudjelovati u tim istim otajstvima. To je proces koji franju vodi od Greccia do LaVerne. Što u Grecciu promatra kroz scenu, igru, liturgiju,…, to na Laverni proživljava otajstveno stvarno, mistično bolno i opipljiivo… Tako plastično i iskustveno Franjo promatra i Mariju i uz nju proživljava i doživljava Crkvu, siromaštvo, otajstvo utjelovljenja, suradnju s Trojedinim Bogom.
Vjerojatno je takav pristup otajstvima vjere ključ Franjine pravovjernosti, siguran put koji u ono vrijeme nije bio zagarantiran. I sam je po svoj logici mogao zalutati poput nebrojenih heterika u hereza onoga vremena. Jamac je tomu bila polupismenost, obraćenički zanos, kontakt s hereticima u zatvoru… no to se ipak nije dogodilo. Promatrajući Franjinu marijansku misao, dade se primjetiti da je ona ipak nužno uvjetovana i oblikovana kao odgovor na hereze onog vremena kao što su katarski dualizam i kristološkog doketizma. Franjina Marijanska misao je trinitarna, kristološka i pneumatološka, teološki ispravna i sva usmjerena više na te navedene teološke karakteristike nego na samu Mariju. Ovo zadnje zvuči pretjerano s obzirom da govorimo o neukom Franji čija marijanska duhovnost nije odvojena od njegove djetinje pobožnosti prema Nebeskoj Majci. Toma Čelanski nam u devetom poglavlju Prvog životopisa sv. Franje svjedoči da je Franjo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci. Isti autor u svom Drugom životopisu govori kako je Franjo Mariju postavio odvjetnicom Reda. Prema Većem životopisu sv. Bonaventure: Franjo je Majku Gospodina Isusa Krista ljubio neizrecivom ljubavlju zato što je Gospodina veličanstva učinila našim bratom i što smo po njoj postigli milosrđe. Nakon Krista najviše se pouzdavao u nju. Nju je izabrao da bude zagovornicom njemu i njegovima. Franjo je u svemu želio da ona do svršetka grije i zaštićuje njegove sinove. Njoj je molio posebne Pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti.
Malo je izvora koji nam otkrivaju Franjinu marijansku duhovnost, ali ono što danas imamo je dovoljno jasno i sadržajno te nam otkriva temelje sve kasnije franjevačke duhovnosti. Među ostalima i Duns Škotove obrane istine o Bezgrešnom začeću. Serafski je otac na poseban način govorio o Mariji i usadio u buduće naraštaje posebnu ljubav prema Djevici koju već on promatra u svijetlu Utjelovljenje Riječi u kojoj blista iskonska ljepota Majke Marije.
Ako želimo upoznati ono što oblikuje prvotnu franjevačku marijansku pobožnost i duhovnost, moramo se osloniti na tri izvora. Prvi je Franjin odnos prema crkvici Marije Anđeoske, porcijunkuli, a druga su dva napisane mlitve, odnosno, Pohvale BDM i Marijanska antufona iz časoslova Muke. Na drugim se mjestima u više navrata Franjo osvrće na Mariju, ali uvijek je spominje kao sudionicu u otajstvima Isusova života od začeća, života, smrti i uskrsnuća. Nigdje nema Riječi o Mariji kao zasebnoj temi. Tek ove dvije molitve i njegov odnos prema Porcijunkuli više govore neposredno o Mariji. No, kad dobro razmotrimo i ta tri izvora, i ona su opet duboko ukorijenjena u otajstvo spasenja. Dakle, Franjo mariju ne promatra apstraktno, nema natruhe vizionarske duhovnosti, neke posebne komunikacije, objave… Marija je za Franju povijesna suradnica, sudionica u povijesti Spasenja, zato je uzor, zagovornica, odvjetnica…
Osvrnimo se na ta tri izvora:
Antifona BDM u časoslovu muke:
Presveta Djevice Marijo,
među ženama rođenim u svijetu
nijedna ti nije slična!
Kćeri i službenice
najvišega i vrhovnoga Kralja,
nebeskoga Oca,
Majko našega presvetoga
Gospodina Isusa Krista,
zaručnice Duha Svetoga:
moli za nas zajedno sa
svetim Arkanđelom Mihovilom
i svim moćima nebeskim
i sa svima svetima
svoga presvetoga ljubljenoga
Sina, Gospodina i Učitelja.

Riječ je o molitvi čiji korijeni sežu do u VIII stoljeće, ali ona je ovdje prilagođena potrebi samog Franje i prvog bratstva koje istu molitvu ponavlja u časoslovu Muke i do sedam puta na dan. Dakle, riječ je o molitvi koja oblikuje prvotnu franjevačku marijansku pobožnost i duhovnost. U skladu je sa svojim vremenom, otmena, svečana, ali teološki i biblijski utemeljena i slobodna od svake apstrakcije, trinitarna i jasna. Ono što je u njoj „novo“, vlastito svetom Franji jest zaziv: „zaručnice Duha Svetoga“. S obzirom da je otajstvo utjelovljenja Franji omiljeno otajstvo naše vjere i ovaj zaziv nadodan drevnoj molitvi ima svoje utemeljenje te upotpunjuje sliku Marijine suradnju s Presvetim Trojstvom. Marija začima Gospodina po duhu Svetom. Kćer je i službenica Oca Nebeskoga i Majka Gospodina Isusa… Početak molitve stavlja Mariju među žene rođene u svijetu, čvrsto na tlo i time je istaknuto njezino čovještvo u kojem se pak rađa Kristovo čovještvo (obrana Kristova čovještva – doketizam), ali isto tako njezina posebnost jer joj niti jedna nije slična, čime se itiče njezina izabranost, posebno poslanje…

Pogledajmo drugi izvor u kom promatramo Franjinu marijansku duhovnost. Riječ je o Pohvalama BDM. Kao i antifona iz časoslova muke, tako su i pohvale BDM čisti teološki izričaj obilježen otajstvom Presvetog Trojstva i promatraju Mariju samo i isključivo u službi otajstvu spasenja.

Zdravo, Gospođo, sveta Kraljice,
sveta Bogorodice Marijo, koja si djevica postala Crkvom,
i izabrana od presvetog Oca nebeskoga,
koji te posveti s presvetim Sinom svojim ljubljenimi Duhom Svetim Tješiteljem.
U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro.
Zdravo, palačo njegova, zdravo, šatore njegov, zdravo, kućo njegova.
Zdravo, odjećo njegova, zdravo, službenice njegova, zdravo, majko njegova,
i vi sve, svete kreposti,
koje se po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernih,
da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu.

Djevica postala Crkvom već je uobičajena slika i za ono vrijeme, što još od sv. Ambrozija dolazi do ušiju Franje i nastanjuje se u njegovu srcu i tako Marija postaje tip i slika djevičanske majke Crkve.Franjo osjeća poštovanje i divljenje prema BDM jer u njoj promatra put Crkve, odnosno vjernika unutar Crkve. Marijino bezuvjetno prihvaćanje Božje volje, suradnja, predanje i sve ono što u njoj prepoznajemo uzor su Crkvi, Kristovoj zaručnici, uzor su i program svakom vjerniku koji je pozvan na suradnju s otajstvom spasenja. Osobito to vidimo opet dok s Franjom promatramo otajstvo utjelovljenja. Kako marija prihvaća suradnju s Duhom Svetim, začima Isusa, čuva, rađa, hrani, prati, sluša, tako je i Crkva pozvana po svojim vjernicima, surađivati, začeti, roditi u djelu, pratiti, slušati… Krista Spasitelja. Franjo se, dakle, ne utječe samo Marijinoj zaštiti, nego pred Bogom zauzima njene stavove i, poput nje, začima i rađa, prihvaća i na svjetlost iznosi riječ Božju, dajući joj život i oblik. U prvom pismu vijernicima Franjo objašnjava to otajstvo ovako: „Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom… Majke smo mu, kad ga nosimo u čistu srcu i u tijelu svojemu po ljubavi u čistoj i iskrenoj savjesti, i kad ga rađamo svetim djelovanjem koje mora služiti drugima za primjer”. Kasnije i sam Bonaventura razrađuje tu misao u svom kratkom djelu, Pet svetkovina djeteta Isusa. Franjo korača uz Mariju, više to možemo smatrati karakteristikom franjevačke duhovnosti nego neposredno utjecanje mariji za zaštitu i pomoć. Premda i utjecanje zagovoru BDM ima svoje mjesto ne manje važno, Franjo čitav Red povjerava i ostavlja zaštiti i zagovoru BDM.
Dalje se u molitvi ističe Marijina izabranost i posvećenost u Presvetom Trojstvu, punina milosti i svako Dobro. „U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro„. Bila i jest, veli Franjo. Nema kod Franje jasne formule o Bezgrešnom začeću, premda bismo to priželjkivali, s obzirom da se Red ponosi nastojanjima Dun Škota, Aleksandra Haleškog i drugihna čemu se temelji obrana istine o Bezgrešnom začeću. No Franjini nasljedovatelji već u ova dva pisana izvora imaju temelj i polazište za razvoj teološke misli o Bezgrešnom začeću BDM.
Zanimljivi su Zazivi koje franjo na više mjesta pripisuje Mariji. Oni su uobičajeni za ono vrijeme, ali se čine pomno odabrana od strane sveca. Osim što ističe Marijino dostojanstvo, Bogomajčinstvo, djevičanstvo, franjo u pohvalama BDM izdvaja ovih nekoliko zaziva: „Zdravo, palačo njegova, zdravo, šatore njegov, zdravo, kućo njegova. Zdravo, odjećo njegova“. U tehničkom smislu, uspoređujemo Mariju sa zaštićenim, privilegiranim, zatvorenim, svetim.. prostorom. Taj je prostor, svečan i otmjen poput palače, intiman poput šatora susreta, siguran poput kuće, važan poput odjeće… Franjo ne odolijeva promatrati Mariju kao utrobu u kojoj se poput Krista začima, štiti, razvija i rađa svako dobro djelo pa i njegov Red kao Djelo Duha Svetoga. Što nas na koncu upućuje na Porcijunkulu, treći izvor sa kojeg crpimo Franjinu i franjevačku Marijansku duhovnost.
Pošto je obnovio crkvicu Sv. Damjana i onu Sv. Petra, Franjo dolazi u Porcijunkulu, napuštenu benediktinsku kapelicu te je obnavlja vlastitim rukama. U Obnovljenoj kapelici Franjo sluša evanđeosku poruku o slanju apostola i to na nov, posve osoban način. Osjetivši da je to riječ njemu upućena, traži pomoć svećenika kako bi tu poruku ispravno shvatio i mogao izvršiti.
Zbog svega toga izabire ovu malu kapelicu kao sigurnu točku i sabiralište svoga putujućega i hodočasničkoga bratstva. Zato franjo kada Govori o porcijunkuli oslovljava tao sveto mjesto sa:Sveta Marija Anđeoska,radije negoli Porcijunkula, jer ta je mala građevina za Franju slika Blažene Djevice u kojoj svetac vidi utočište, zaštitu, srce i koljevku Reda.
Čelanski sve ovo izriče vrlo sažeto i cjelovito: “U tom je mjestu bila podignuta crkva djevičanske Majke koja je zavrijedila po svojoj posebnoj poniznosti da nakon svoga Sina bude glavaricom sviju svetih. Tu je rođen Red manje braće, tu je od mnogobrojna mnoštva povrh čvrsta temelja podignuta veličanstvena građevina. Svetac je ovo mjesto više volio nego ostala. Braći je naredio da ga s posebnim poštovanjem časte. Htio je da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaštvu kao ogledalo redovništva. Sretni je Otac pripovijedao kako mu je Bog objavio da Blažena Djevica između ostalih crkava, koje su njoj na čast sagrađene na svijetu, tu crkvu ljubi posebnom ljubavlju. Zato ju je i Svetac više ljubio nego ostale.” (2 Čel 18-19)
Franjo i sva braća rado i često navraćaju u Porcijunkulu, ondje slave i svečane kapitule braće na kojima se određuju programi života i djelovanja franjevaca. Na kraju svoga života Franjo se htio vratiti u ovo svetište da kroz sestru tjelesnu smrt vrati Bogu svoj život u sjeni Marijina svetišta.
Postoji zgoda koja nam u svojoj jednostavnosti i evanđeoskoj čistoći svjedoči Franjinu ljubav prema ovome mjestu kao izvorištu duhovnosti i evanđeoskog načina života i njegove ljubavi prema onoj kojoj je ovo mjesto bilo posvećeno. “Kada je jednom zgodom Svečev zamjenik brat Petar Katanski vidio kako mnoštvo braće izvana dolazi k Svetoj Mariji u Porcijunkulu, a da se snabdiju onim najnužnijim, milostinja nije dotjecala, rekao je sv. Franji: ‘Ne znam, brate, što da učinim. Čete braće se sliježu, a nemam čime bi ih dostatno podvorio. Molim te, da li si sporazuman da se neke stvari novaka koji dolaze sačuvaju te da se kad ustreba potroše?’ Svetac odgovori: ‘Daleko bila od nas ovakva ljubav, predragi brate, da se mi zbog bilo kojega čovjeka ogriješimo o Pravilo.’ A ovaj će: ‘Što, dakle, da učinim?’ On mu reče: ‘Oplijeni Djevičin oltar i digni različite ukrase, kad drugačije ne možeš izići u susret potrebnicima. Vjeruj mi, bit će Mariji milije da se Evanđelje njezina Sina opslužuje i da se oplijeni oltar, nego da joj oltar bude opremljen, a Sin prezren’.” (2 Čel 67)
Iz ovog primjera vidimo da Franjo djeluje sa Marijom, ruku pod ruku, kako smo prije rekli. Franjo se postavlja u Njezinu perspektivu, imitira Njezino posredovanje umjesto da joj se pasivno obrati za pomoć i zaštitu. U ovome se iznad svega otkriva životna povezanost i stvarna prisutnost Marije u prvom franjevačkom bratstvu kao što je to bilo i u počecima Crkve. Prava pobožnost nije usmjerena na Mariju, nego s Marijom na izvršenje Evanđelja. I to je za Franju ideal svakoga kršćanina, napose njegovih sljedbenika: poput Marije stalno davati život i životni prostor Isusu i njegovu djelu spasenja.

Moglo bi se o Franjinom odnosu prema Mariji govoriti i produbiti još puno toga, o čemu nam svjedoči i franjevačka povijest kroz osam stoljeća svog bogatog, intenzivnog i razgranatog postojanja. Franjevački nam izvori donose ova tri izvora kao bitna, karakteristična i značajna.