Skrb redovništva za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi

HVKRPP

U povodu Dana posvećenog života Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) priredila je u svom sjedištu u Zagrebu u ponedjeljak 27. siječnja konferenciju za novinare s temom “Skrb redovništva za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi”. U pozdravnom govoru predsjednik HKVRPP o. Vinko Mamić, OCD, istaknuo je kako je to treće u nizu predstavljanja u vidu djelovanja u zaštiti onih koji su egzistencijalno, socijalno i društveno najranjiviji. Tako je prije dvije godine tema bila “Doprinos redovništva u borbi protiv ovisnosti”, a prošle godine “Skrb redovništva i svjetovnih redova za beskućnike i socijalno isključene”.
Uvodeći pak u ovogodišnju temu, Mamić je istaknuo kako je to područje djelovanja redovništva odabrano iz dva razloga. Htjeli smo, ponajprije izraziti zahvalnost redovničkim zajednicama koje se nesebično daruju u službu onih koji su najnezaštićeniji i kojima je najpotrebnija skrb drugih ljudi. Isusove riječi: ‘Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!’ (Mt 19,14) ispunjavaju se svaki put kada u svoje domove prime jedno dijete za koje se nema tko skrbiti. Isus je taj koji ih prihvaća po rukama sestara, koji im pruža dom i utočište. U isto vrijeme Isus je taj kojeg primaju, jer on je rekao. ‘Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima’ (Mt 18, 5). Očito Isusu su toliko važna dječica da se jednako prepoznaje i u onima koji ih primaju i u njima samima. Redovništvo u Hrvatskoj i redovništvo u Hrvata prepoznalo je važnost prihvaćanja, udomljavanja i odgoja djece bez prikladne roditeljske skrbi i učinilo je onoliko koliko su date povijesne okolnosti dopuštale. Nadamo se da će ova konferencija pridonijeti daljnjem radu redovništva na tom osjetljivom i važnom socijalnom području, rekao je Mamić te podsjetio kako su redovničke zajednice koje se skrbe za djecu redovito vrlo samozatajne. Čine to iz svojih ljudskih i vjerničkih uvjerenja i ne traže pozornost javnosti. No, dužnost je HKVRPP redovito upoznavati javnost s djelovanjem redovničkih zajednica, osobito s djelatnostima na području skrbi i odgoja djece jer je dobro da građani znaju gdje se i kako odgajaju oni koji predstavljaju njihovu budućnost, istaknuo je Mamić te potom predstavio voditeljice dvaju domova.
S. Katarina Piškorić Pišković, predstojnica Kuće sv. Josipa za nezbrinutu djecu iz Hrvatskog Leskovca, uvodno je podsjetila na povijesne crtice Družbe sestara Božanskog Srca Isusova, čija je utemeljiteljica bl. Marija Terezija od sv. Josipa. Ta Družba je u Hrvatskoj prisutna od 1917. godine, a gotovo stoljetna djelatnost na ovim našim prostorima započeta je zbrinjavanjem ratne siročadi tijekom Prvoga svjetskog rata te je do danas zadržana kroz rad s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi u dva dječja doma – Kući sv. Josipa za nezbrinutu djecu u Hrvatskom Leskovcu i Kući sv. Terezije od Malog Isusa za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Kapacitet u Kući sv. Josipa je 30 djece i mladih od osnovnoškolske do fakultetske obi, dok se u Kući sv. Terezije od Malog Isusa nalazi 27 djece predškolske dobi i nižih razreda osnovne škole.
Specifičnost naše Družbe jest da se u svom radu oslanjamo na molitvene trenutke zbog kojih prekidamo rad nekoliko puta tijekom dana kako bismo se iznutra osnažile i osvježile za plodonosnije djelovanje u svom apostolatu. Prakticiranjem molitve navikavamo se gledati sve stvari i stvarnosti života Božjim očima i u svemu prepoznati Njegovu prisutnost kako bi naš apostolat bio plod autentičnog unutarnjeg odnosa s Bogom. Geslo našeg života i rada jest: “Boga u svima gledati, Bogu u svima služiti i Boga u svima ljubiti” U duhu karizme i baštine Majke Utemeljiteljice trudimo se djeci i mladima biti “ne učiteljice, ne odgajateljice nego majke koje se posve i u svemu žrtvuju za djecu”. Posvećeni život življen na ovakav način omogućuje da se ostvarimo u cjelini.
Misija obje Kuće je interdisciplinarni odgoj djece kojoj zbog različitih životnih situacija nije omogućeno da odrastaju u biološkoj obitelji. Odgoj je temeljen na kršćanskim vrednotama, pretpostavlja individualan pristup svakom djetetu i njeguje obiteljsko ozračje i zajedništvo. Odgojno-obrazovne djelatnosti usmjerene su na cjelovit razvoj dječje osobnosti nastojeći postići ravnotežu koja je bitno narušena izdvajanjem djeteta iz obiteljskog doma i postizanje što većeg stupnja osamostaljivanja i pripreme na samostalni život i preuzimanje odgovornih dužnosti u društvu. Uz sestre u rad s djecom i mladima uključeni su i odgajatelji laici odgovarajućeg usmjerenja i stručne spreme kao i psiholog i socijalni radnik te logoped i psihoterapeut, naglasila je s. Katarina te istaknula kako je djelatnost Družbe registrirana pri nadležnom Ministarstvu kao djelatnost vjerske zajednice koja pruža usluge skrbi izvan vlastite obitelji djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Ljepotu našeg poslanja i rada s djecom i mladima svakodnevno doživljavamo kroz suživot s njima kao i kroz praćenje njihovih uspjeha u svim aspektima života. Mladi koji napuste kuću uvijek ostaju dio naše obitelji kroz redovite kontakte, pružanje pomoći i podrške te njegovanje zajedništva. Poticaj našem poslanju otkrivamo u riječima sadašnjeg pape Franje koji poziva na prepoznavanje potrebitih u društvu, potrebu biti im blizu i pružiti podršku i pomoć, riječi su kojima je s. Katarina zaključila predstavljanje te prisutnima dala obavijest o mogućnosti potpore kućama, koje su dostupne i na mrežnoj stranici na adresi www.domovikarmelbsi.com.
S. Anđa Vranješ, voditeljica Stadlerova dječjeg doma Egipat iz Sarajeva istaknula je kako je Družba služavki Malog Isusa nastala prije 124 godine u Sarajevu kao Božji plan namijenjen za ovozemaljsko i nebesko spašavanje maloljetnih osoba, plan sistematski usmjeren na zaštitu onih koji su izloženi svakovrsnim nedaćama života. U samoj zamisli ostvarenja doma “Egipat” i danas je živa osoba sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Naime, Stadlerovo iskustvo djetinjstva i rasta bez obitelji, kao i situacije koju je zatekao došavši u Bosnu kao prvi nadbiskup 1882. godine, nakon višestoljetne otomanske vladavine, gdje je zatekao veliko siromaštvo naroda nije ga ostavljalo ravnodušnim. Njegovo pastirsko zalaganje za život Crkve na prostoru Bosne dalo je zamaha konkretnom oživljavanju evanđelja. Prije je napravio kuću djeci bez obitelji, nego sebi. Jedini Stadlerov razlog za utemeljenje nove Družbe u Sarajevu bio je upravo susret s osobama koje su lišene obitelji: djeca bez roditelja i ostarjeli nemoćni roditelji bez djece koji za njih brinu. Tim pothvatom Stadler je prepoznao i priznao prirodnu važnost obitelji kao neizostavne potrebe za sretan život svake osobe, ponaosob one nejake, slabe, bolesne, istaknula je Vranješ. Podsjetila je kako je Stadlerova kuća Egipat prošla i sva razdoblja obilježena društvenim promjenama: Prvim i Drugim svjetskim ratom, pa Domovinskim ratom. Svaki rat je nanio materijalna uništenja, ali duhovna snaga ga je svaki put podigla iz pepela. Nakon rata 1996. naša zajednica u izgorjeli “Egipat”, obnovila kuću uz pomoć prijatelja naše misije u BiH, da bi u rujnu 1999. godine ponovno pod svoje okrilje primio i štiti djecu u potrebi. Kao prije, tako je i danas “Egipat” ognjište ljubavi, mira i blagoslova za našu Družbu, provinciju, i za našu Vrhbosansku nadbiskupiju, rekla je Vranješ te pojasnila kako djeca dolaze u Dom posredstvom socijalnih službi ili po zamolbi sestara ili svećenika koji u svojim župskim zajednicama vide situacije djece bez odgovarajuće roditeljske brige. Naglasila je da je s obzirom na višenacionalnu i višereligijsku strukturu stanovništva u BiH kuća Egipat otvorena za svu djecu, neovisno o njihovu porijeklu. Sestre su zabilježile da je samostan Egipat u svojoj povijesti bio dom za više od 10.000 djece u potrebi. U razdoblju od 1999. do 2014. tu je topli dom, ljubav, brigu i zaštitu našlo 80 djece, a trenutačno u Egiptu odrasta devetnaestero djece u dobi od 1 do 16 godina.
Djeca u obiteljskoj zajednici sa sestrama ostaju do punoljetnosti, ili dok ne steknu uvjete za samostalan život. Više djece, radi teškoća u razvoju ili invalidnosti, ne mogu postići samostalnost i trajno će biti ovisni o brizi i zaštiti drugoga, oni su naša osobita briga. Oni trajno ostaju naša djeca. Ima onih koji se vraćaju u rodbinsko okrilje, u nekadašnju obiteljsku kuću, neki prođu uspješan proces posvojenja ili pak udomljenja. Ipak većina njih nakon profesionalnog osposobljavanja postaju samostalni, stvaraju mreže prijateljstava i trajnih veza. U radu s djecom sestre odgajateljice posebno, ali i sve sestre u zajednici, karizmatskom snagom se zalažu za kršćanski svjetonazor života, služeći se suvremenim metodama i odgojnim znanostima. Najprikladnije prirodno ozračje je obitelj, stoga se oblikuju obiteljske zajednice u kojima više djece, različitog uzrasta, sa sestrom odgojiteljicom – mamom, tvore jednu obiteljsku zajednicu. To doprinosi liječenju rana, rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini, rekla je Vranješ.
Nakon izlaganja, sestre su rado odgovarale na pitanja novinara i redovnika i redovnica. U toj prigodi, poglavarica bazilijanki s. Febronija Rapljenović kratko je predstavila rad “Obiteljskog doma za nezbrinutu djecu”, koji u Križevcima vode sestre bazilijanke, a s. Ljubica Stjepanović, SSF (Bosansko-hrvatske provincije) kratko je predstavila “Malu školu”, ustanovu za prihvat i odgoj djece iz Vareša.
Program predstavljanja obogatio je Tamburaški orkestar koji čine štićenici Kuće sv. Josipa. Oni su izveli nekoliko duhovnih skladbi, a štićenici doma “Egipat” kroz kreativan igrokaz predstavili su Dom i svako od sebe ponaosob. Po završetku konferencije “Kući sv. Josipa” i “Domu Egipat” predsjednik i potpredsjednica HKVRPP o. Vinko Mamić i s. Jasna Lučić uručili su zahvalnice i priloge hrvatskog redovništva za rad oba doma, dok su štićenici dobili prigodni dar.