najava: Svećeničko ređenje fra bojana Rizvana

Grad_Krk_07

Sutra u 19 sati u Krčkoj katedrali po rukama biskupa Valtera Župana, za svećenike RK Crkve, bit će zaređeni fra Bojan Rizvan i Denis Žuškin. Obojici želimo ustrajnosti i poniznosti u nasljedovanju Dobrog Pastira.

Povodom ovog događaja objavljujemo i krataki sažetak propovijedi  kapucina fra Raniera Cantalamesse, propovjednika Papinskoga doma, u drugoj adventskoj propovijedi pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije 2009. godine. On je tada između ostalog ustvrdio: Svaki bi svećenik morao širiti „dobri Božji miris u svijetu”.  Govoreći o svetosti udijeljenoj po svećeničkom pomazanju, propovjednik je osudio nevjernost svećenika zbog koje narod odbacuje Krista.

Je li moguće da se Božji miris pretvori u smrad? Moguće je ako onaj tko je zadužen da ga po milosti i službi širi, kao svećenik djeluje s „bezosjećajnim intelektualizmom“ ili, još gore, sablaznim držanjima koja priječe da se miris širi ili uzrokuje njegovo izopačenje. Propovjednik Papinskoga doma je slikovitim govorom potkrijepio razmišljanje posvećeno svećenicima, službenicima duha, kako ih naziva sveti Pavao. Kao i Krista, Bog je pomazao svećenika, a to pomazanje zahtijeva stvarne i vidljive učinke u svećeničkom životu. Biti pomazan znači dakle u životu imati Duha Svetoga kao nerazdvojivog druga, činiti sve u Duhu, u njegovoj prisutnosti, pod njegovim vodstvom (…) Takvo se stanje na vani očituje katkada kao ljupkost, staloženost, mir, a katkada kao vlast (…) Ono je obilježeno posebnom nutarnjom vedrinom čiji je plod lakoća i sposobnost djelovanja, ono je poput forme za atletičara ili nadahnuća za pjesnika – pojasnio je fra Cantalamessa.

Pomazanje po Duhu Svetome udjeljuje dakle stvarnu nutarnju moć. Ipak, prijeti mu opasnost zajednička svim sakramentima – primijetio je. A to je obredno i kanonsko shvaćanje ređenja, zaustavljanje na njegovoj valjanosti i zakonitosti, ne uzimajući u obzir važnost duhovnoga učinka, sakramentalne milosti, u ovome slučaju djelotvornosti pomazanja u svećeničkome životu. Sakramentalno pomazanje nas osposobljava vršiti neke svete dužnosti, poput upravljanja, propovijedanja i poučavanja; ovlašćuje nas, tako reći, činiti neke stvari, ali samim tim nam ne daje autoritet ili ugled; jamči apostolsko nasljedstvo ali samim tim ne jamči apostolski uspjeh. Ako se „pomazanje prima nazočnošću Duha Svetoga i njegov je dar, što možemo učiniti da ga steknemo – zapitao se otac Cantalamessa. Prije svega moliti. Postoji izričito Isusovo obećanje: Nebeski Otac će dati Duha Svetoga onima koji ga traže. Potom moramo razbiti zemljanu posudu poput grješnice u Šimunovoj kući. Posuda je naše ja, često naš bezosjećajni intelektualizam. Razbiti ga znači zanijekati sebe, izričitim činom prepustiti Bogu upravljanje našim životom. Bog ne može dati svoga Duha onome tko mu se sasvim ne preda – ustvrdio je propovjednik.

Ali nije sasvim jednostavno za nekoga svećenika shvatiti duboko značenje sakramentalnoga pomazanja, i utjecati mu se kao nekome izvoru. U tome se slučaju – rekao je otac Cantalamessa – događa kao s bočicom mirisa. Možemo je koliko hoćemo držati u džepu ili u rukama; ako ju ne otvorimo miris se neće osjetiti, a to je kao da ne postoji. Citirajući ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima, ustvrdio je: dobri Kristov miris u svijetu morao bi biti svećenički život. Ali apostol nas upozorava, dodajući: To blago imamo u zemljanim posudama. Jako dobro iz nedavnoga žalosnog i ponižavajućeg iskustva znamo što to znači. Isus je govorio apostolima: Vi ste sol zemlje, ali ako sol obljutavi, čime će se soliti? Onda ničemu ne služi, jedino se može baciti da ju ljudi gaze. Istinitost tih Kristovih riječi nažalost je pred očima svih. I pomazanje gubi miris ako se pokvari, pretvara se u svoju suprotnost, u smrad, i umjesto da privlači od Krista udaljuje– ustvrdio je otac Cantalamessa.

Brojni svećenici, koje ne poznaje svijet, u svojoj sredini šire dobri miris Krista i evanđelja – kazao je zaključujući propovijed citatom oca Lacordairea, francuskog redovnika iz 19. stoljeća o idealnom svećeniku. Živjeti usred svijeta bez ijedne želje za njegovim užitcima; biti član svake obitelji, a ne pripadati ni jednoj; dijeliti svaku patnju, čuvati tajnu, iscjeljivati rane; svaki dan ići od ljudi do Boga da mu ponudi njihovu odanost i molitve, a od Boga se vraćati ljudima donoseći im njegovo praštanje i nadu. Imati čelično srce za čistoću, a mesnato za ljubav (…) O Bože, kakav li je taj život? To je tvoj život, svećeniče Kristov – zaključio je fra R. Cantalmessa, OFMCap.