Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Povijesni pregled

Klaustar u novom ruhu

Naša pokrajinska zajednica (provincija), pod zaštitom sv. Jeronima, proteže se na području Dalmacije i Istre, sa svojim samostanima na priobalju i otocima, od Rovinja do Kotora. Njezini članovi djeluju apostolski u 10 biskupija.

Povijest Provincije

Provincija je nastala u okviru stare franjevačke “protoprovincije” zvane nekada “Skalo vnije” ili “Sv. Serafina”, koje je subaštinica. Provincija se već u 13 stoljeću organizirala u četiri manje upravne jedinice, zvane kustodije: istarska, rapska, zadarsko-splitska te dubrovačka, koje su zajedno brojile 25 samostana. Ime Sv. Jeronima usvojila je god. 1393. Pod uplivom poznatog obnoviteljskog pokreta, koji je bio u 14. i 15. stoljeću zahvatio mnoge crkvene Redove, i Franjevački Red i naša prostrana dalmatinsko-istarska provincija počela se razlikovati na svoj tzv. “konventualski” i na “opservantski” dio. Franjevci-opservanti oblikovali su tijekom 15. st. svoje dvije vikarije – zadarsku i dubrovačku, koje su god. 1517. proglašene “provincijama”, sa sjedištima u Zadru i Dubrovniku. Konačno pak, god. 1889., te dvije naše priobalne provincije bile su sjedinjene u današnju jedinstvenu “Provinciju sv. Jeronima”.
Kroz 20 stoljeća, poglavito uslijed dva svjetska rata, Provincija je doživjela više raznih promjena u osoblju, broju samostana i svojim unutrašnjim ustanovama (središta školstva i odgoja itd.). Na početku stoljeća brojila je 29 samostana, od kojih je poslije prvog svjetskog rata izgubila 4; od tih je 3 dobila natrag poslije drugoga svjetskog rata i k tome je dobila tri od mletačke provincije (na području Istre i otoka). Braća koja su već od oko god. 1930. djelovala među Hrvatima u Argentini, poslije drugog svjetskog rata organizirana su u “Kustodiju Prečistog Srca Marijina”. God. 1995. podređena je Provinciji i “Misija Pohođenja Blažene Djevice Marije u Crnoj Gori”.

Apostolat

U duhu i po nakanama svog svetog Osnivača redovnici ove Provincije vrše višestruki apostolat: propovjednički, vjerovjesnički, odgojno-obrazovni, kulturni itd., i to ne samo u granicama svoje pokrajine. Naročitu apostolsku djelatnost Provincija razvija u tzv. pučkim misijama, te pomoću raznih “pučkih” pobožnosti i vođenjem “Franjevačkog Svjetovnog Reda”. Usred i pomoću tako različite djelatnosti više se braće pred Bogom i crkvom prodičilo svojim svetim životom, već od prvih desetljeća našega opstanka među Hrvatima.
Imasmo i više braće koja su djelovala i na raznim područjima ljudskih znanosti, umijeća i kulture: karitativni djelatnici i ljekarnici (mislimo na daleko čuvenu Ljekarnu Male Braće u Dubrovniku), kao prosvjetitelji i čuvari kulturnog, književnog i muzejskog blaga naše povijesti i naših odgovarajućih proizvoda: mislimo napose na naše knjižnice, koje obiluju naslagama rukopisa i tiskanih svezaka, od brojnih prvotisaka (inkunabula, kojih imamo nekoliko stotina) do novijih nizova hrvatskih književnika. Među našim knjižnicama ističu se i brojem I kakvoćom sačuvanih knjiga dubrovačka, hvarska, poljudska, zadarska, košljunska i rovinjska.
Danas provincija broji, što u domovini što u raznim vanjskim područjima svoga djelovanja, 35 kuća. Sjedište joj je u Zadru, a mladi se odgajaju na Košljunu, na Poljudu i u Zadru. Ukupno broji 58  zavjetovanih redovnika.
Novije apostolsko djelovanje braće odvija se na desetak župa, u redovitom propovijedanju i katehizaciji. U vođenju bratstva Franjevačkog Svjetovnog Reda i raznovrsnih duhovnih skupova. U nekim samostanima (Pazin, Košljun, Kraj-Pašman) braća se u novije vrijeme posvećuju više podržavanju, produbljivanju i širenju vjersko-duhovne kulture (samostani kao “žarišta”).