Crikvenica

Samostan sv. Antuna

Nadbiskupija i metropolija riječka

Rapalskim ugovorom 12. studenoga 1920. provincija gubi samostane: provincijalni u Zadru, novicijata u Kopru, u Nerezinama i svetište B.D.M. u Barbani.

Provincija želi graditi kuću na Sušaku, koji se ubrzano širio, ali ponuđenu lokaciju na Vežici (udaljenom predjelu sa jednom kapelicom) odbija jer ima dosta eremitaže. Na sredini Hrvatskog primorja, s najboljom perspektivom za budućnost, Crikvenica je izbor kojeg su pozdravili senjski biskup Ivan Starčević, mjesni župnik Antun Rigoni i narod odan sv. Antunu Padovanskom.

Polovicom 1926. stižu s Košljuna u Crikvenicu fra Pavao Dodič i fra Leonard Mihalić i nastanjuju se u kućici uz kapelu sv. Antuna.

Godine 1927. počela je gradnja samostana (obična jednokatnica) koju omogućuje mještanin Luka Car beskamatnim zajmom na neodređen rok.

Godine 1928. počinje gradnja crkve (s romaničkim elementima) po nacrtu arh. V. Zelinskog. Pročelje je od klesanog kamena iz badijskog kamenoloma. Nutrina je jednostavna i svijetla s tri oltara: glavni od trogirskog kamena, polukružnog oblika (arh. J. Denzler iz Splita), pobočni od crnog mramora, izrađen u Ljubljani (domaći akad. kipar Zvonko Car čiji je i kip sv. Antuna) i pobočni s tri slike u obliku triptiha (Gospa od mira u sredini, sv. Franjo i sv. Nikola Tavelić sa strane – rad akad. slikara Brune Bulića). Tri prozora-vitraja u dnu apside s likom Gospe od Bezgrješnog začeća, sv. Franje kako propovijeda pticama i sv. Antuna kako propovijeda ribama izvela je radionica I. Marinković iz Zagreba prema slikama O. Antoninija. Crkva je duga (do prezbiterija) 25.8 m, široka 10.3 m, visoka 10.5 m.; prezbiterij je viši od lađe za 0.6 m. Sredstva potječu od milodara vjernika i dobročinitelja koje je pronašao starješina fra Stjepan Rade. Posvetu je 1939. obavio senjski biskup Viktor Burić. Zvonik je u novije vrijeme, brigom fra Lava Krivića, djelomično obložen kamenom iz Pučišća na Braču. Apostolska djelatnost braće je zahvaćala mjesto, okolicu Vinodola i dio Gorskog kotara, a sastojala se u: ispomoći i zamjeni župnicima (stalna katehizacija zaselaka, uprava župa Bribir i Tribalj iza II. svj. rata), duhovnoj asistenciji bolesnika i redovnica. U novije vrijeme samostan se uklopio u pastoral turista (služba Božja za ove, prvenstveno na njemačkom jeziku), čemu pogoduje smještajem, jer je od novogradnje na sjevernom rubu mjesta postao središtem jednog njegovog predjela.

Važnija slavlja tijekom godine:

sv. Antun Padovanski (13.VI.) kada dolaze hodočasnici čak iz Gorskog kotara.

Literatura:

Dr Radmila Matejčić. Crikvenica, Područje općine – povijest – kultura – umjetnost – turizam – prirodne znamenitosti. Zagreb,1987.