U prigodi 700. jubileja ljekarne Male braće

Osnivač Reda Male braće sveti Franjo Asiški, kako prenosi tradicija, putujući u Svetu Zemlju boravio je u Dubrovniku, i to tu u kolibici uz crkvu Sv. Margarite.

To kaže tradicija. A sačuvani dokument iz 1235. potvrđuje da su franjevci, ni puno desetljeće nakon svečeve smrti, već nastanjeni u Dubrovniku. Na osnovi toga dokumenta, 1985. slavljena je 750. godišnjica nazočnosti Male braće u Dubrovniku.

Samostan na Pilama koji su franjevci prije imali, srušen je po odluci Velikog vijeća Dubrovačke Re­publike 1317. To je i vrijeme kad se započinje graditi današnji samostan unutar gradskih zidina, i to je godina od koje u Dubrovniku djeluje franjevačka ljekarna (od 1317. do danas, 2017.). Dokumenti iz prva dva stoljeća njezina rada, pretpostavlja se, nestali su kao posljedica katastrofalnog potresa 1667., kad je požar zahvatio crkvu, knjižnicu i arhiv.

Prvi ljekarnik Male braće čije je ime ostalo zabilježeno je fra Ivan a zapisano je 1550. u Državnom arhivu, prilikom parnice koja se tada vodila između dva liječnika. Imena kasnijih ljekarnika uglavnom se znaju. Neki od njih pola života proveli su u ljekarni, kao na primjer fra Ivan Evanđelist Lučić, koji je bio toliko stručan da je obavljao i manje operacije, i glasoviti Ivan Evanđelist Kuzmić, prvi diplomirani farmaceut franjevac. On je poznat ne samo kao ljekarnik nego i kao prirodoslovac, pa su neki školjkaši nazvani po njemu. Bio je i glazbenik, posebno se istaknuvši u skupljanju notne građe, te zahvaljujući njemu glazbeni arhiv Male braće posjeduje 13 % starih kompozicija sačuvanih u Hrvatskoj, kako to tvrde poznavatelji.

Franjevački ljekarnici s ponosom su isticali 1317. kao godinu ustanovljenja ljekarne, kako bi ističući dugu tradiciju povećali vrijednost ljekarni i njezinim proizvodima. Taj datum prihvaćen je i u stručnim farmaceutskim krugovima, pa se 1967. slavila 650. obljetnica njezina djelovanja. Važan je argument za postavljanje tog termina ustanovljenja u činjenici kako je bilo uobičajeno da se pri gradnji većih samostana odmah planira i gradnja samostanske bolnice. Uz bolnicu, zasigurno, išla je i ljekarna, barem za potrebe braće.

Ovdje je bolnica bila izgrađena u gornjem dijelu samostana, a ljekarna se nalazila u prizemlju, na mjestu na kojem je danas smješten njezin muzej. Da je ona bila baš na tome mjestu, potvrđuju popisi ukopanih, često s označenim položajem groba neke obitelji. U popisu su tako opisi gdje se nalazi neki grob: »pred spičarijom« ili »blizu spičarije«, kako se u mjesnom govoru zvala ljekarna.

Ako se postavi pitanje odakle siromašnim franjevcima tolika skrb ne samo za zdravlje fratara nego i za građane Dubrovnika – odgovor se može naći u ponašanju samoga utemeljitelja franjevačkog reda, svetog Franje Asiškoga. On je u svom pravilu zapisao da svaki član zajednice treba raditi i da je svaki brat dužan skrbiti se za bolesnog brata. Osim toga taj isposnik i pokornik bio je osjetljiv na probleme malenih i bolesnih. Taj svetac, zagledan u duhovne stvarnosti do mističnih zanosa, čitava je života mislio na siromašne i bolesne. U tom su ga nastojala slijediti braća, pa su kao i on njegovali gubavce i druge bolesnike; čak su »kao zaposlenici« odlazili u bolnice da ih liječe i njeguju. To se događalo i u našem gradu.

Uz tu činjenicu ide i podatak da franjevci u Dubrovniku, zbog ograničenog područja Republike, nisu mogli živjeti samo od milostinje koju su dobivali prošnjom; bili su prisiljeni imati dodatnu zaradu, pa su se uz ljekarništvo bavili i drugim obrtima. Dugo vremena imali su suknaru, potrebnu za odijevanje članova zajednice, ali i radi zarade. Bavili su se i proizvodnjom svijeća, za svoje potrebe i za prodaju, kako bi i time samostanu osigurali izvor prihoda.

Tu leži i tajna zašto su se fratri za ljekarnu tako grčevito borili, čak i u vremenu kad je njezin opstanak iz crkvenih i državnih motiva dolazio u pitanje. Uvijek su nalazili način da ona opstane i nastavi s radom.

Poznato je da su održali tu ustanovu usprkos Papinu dekretu po kojem su ukinute samostanske ljekarne, i unatoč austrijskim strogim zakonima, koji su također rad ove franjevačke institucije iz više razloga osporavali. Na koncu su franjevci od Pape i Cara dobili posebne dozvole za nastavak njezina rada.

Ova medicinska ustanova u početku je bila aromatorij, koji se razvijao i vrlo brzo postao ljekarna. Od početka je služila građanima, što zorno ilustrira podatak da je duže od tri i pol stoljeća bila smještena u prizemlju. Ostala im je na usluzi i kad se 1681., po odredbi generalnog vizitatora Reda Felixa iz Aquile, morala preseliti u gornji klaustar, u neposrednu blizinu bolnice. Iako je tu radila u klauzuri, pa zbog toga s raznovrsnim poteškoćama, ostala je u Malom klaustru čak 220 godina.

Doduše, pokušali su je franjevci premjestiti u crkvu sv. Spasa, kojom se koristila austrijska vojska, pa je čak između predstavnika vojne uprave i provincijala dubrovačkih franjevaca Ambroza Markovića 1832. bio potpisan ugovor u tom smislu, ali nikad nije proveden.

Ljekarna je ipak 1901. došla u blizinu prometne ulice, na ulaz u samostan, uz pomoć velikog dubrovačkog dobročinitelja viteza Svetog Groba Ignacija Amerlinga. U tom prostoru, koji je, što se ofičine i njene opreme tiče, ostao uglavnom nepromijenjen, ova dugovječna institucija radi i danas.

Nakon što su franjevci vodili ljekarnu duže od šest stoljeća, vlast Narodne Republike Hrvatske, 10. srpnja 1947., oduzela im je »ovlaštenje za držanje realne ljekarne«. Učinjeno je to dokumentom na papiru A5 formata što ga je potpisao tadašnji ministar narodnog zdravlja dr. Aleksandar Koharović, s tada neizbježnim pozdravom: »Smrt fašizmu – sloboda narodu«. U istom spisu navedena je i odluka da »pravo prvokupa ljekarničkog inventara i robe pripada Gradskom narodnom odboru u Dubrovniku«.

Fra Justin Velnić, posljednji ljekarnik franjevac, koji je do tad u ljekarni radio, predao ju je uz zapisnik, i ostao u njoj kao zaposlenik još deset godina. Tako ono što nisu uspjeli Papa ni Car duga desetljeća, uspjela je jugoslavenska država, takoreći preko noći. Ista je država 1960. pokušala nacionalizirati ljekarnu. Franjevci su uložili prigovor u kojem su istaknuli da je riječ o „jedinstvenoj i nerazdvojnoj građevinskoj cjelini“, pa je taj proces obustavljen. Narodna apoteka Dubrovnik zato je samostanu stalno plaćala najamninu (doduše simboličnu; u vrijednosti od oko 8,5 njemačkih maraka mjesečno, što pretvoreno u današnji europski novac iznosi oko 4 eura).

S uspostavom Hrvatske države 1991., uhodani uzajamni odnosi između samostana i Zdravstvene ustanove ljekarna „Dubrovnik“ nastavljeni su bez izmjene, onako kako su naslijeđeni po aktima bivše države. Napravljen je samo novi ugovor o iznajmljivanju prostora i opreme ljekarne. Do danas, svake godine ugovor se produžuje potpisivanjem novog aneksa.

A stara ljekarna, muzejski postav koji je 1955. vraćen na izvorno mjesto, preživjela je na Svetog Nikolu, 6. prosinca 1991., ciljani napad srpsko-crnogorskih napadača, iako je bila pogođena navođenom granatom. Učinjeno je to, unatoč činjenici da je samostan služio Međunarodnome crvenom križu kao stožer, i po članku 38. Ženevske konvencije bio je označen vrlo vidljivim zaštitnim znakom. To je samo jedna od 51 granate, koliko ih je u Domovinskom ratu pogodilo samostanski kompleks. Eksponati stare ljekarne, kao i namještaj nove, ostali su tad začudo neoštećeni, tako da ona, usprkos tom barbarskom činu, s mnogim originalnim eksponatima danas slavi svoj 700. jubilej. Upravo institucionalni kontinuitet, činjenica da ljekarna djeluje sedam punih stoljeća unutar iste zajednice i istog samostana, svrstava je u jedinstvene ustanove takve vrste u svijetu. Zahvaljujući turistima, koji u njoj kupuju na tradicionalan način napravljene proizvode po starim fratarskim recepturama, njezino je ime postalo poznato mnogim ljudima na raznim stranama svijeta.

Franjevci su držali ljekarnu prvenstveno zbog toga jer im je služila za liječenje članova vlastite zajednice. S druge strane, zaradom od prodaje lijekova osiguravali su ekonomsku stabilnost samostanu. Taj pogon čvrsto ih je povezivao s ljudima, i pružao mogućnost da s njima dijele križ bolesti. Knjige dužnika pokazuju da su franjevci davali lijekove na dug onima koji ih nisu mogli kupiti. Često su otpisivali dugove i potrebitima davali lijekove besplatno, pa se zasigurno može tvrditi da je ljekarna djelovala i kao socijalna ustanova.

Danas je ljekarna važna za povijest farmacije, upravo po svojem institucionalnom kontinuitetu, po svojim ljekarničkim rekvizitima i po dokumentaciji koja je pohranjena u samostanskim arhivima.

Dubrovački franjevci i danas žive od ljekarne, iako ne prave niti prodaju lijekove. Žive od novca koji se prikupi od posjetitelja muzejskog postava stare ljekarne, i zahvaljujući tome u mogućnosti su pomagati siromašnije samostane svoje zajednice i voditi raznovrsne humanitarne projekte.

Moderno vrijeme donosi sa sobom i neizvjesnost budućnosti franjevaca na ovim prostorima, ali ljekarna koju su oni u ovom gradu održali 700 godina, sigurno će u nekom obliku živjeti još dugo.

fra Stipe Nosić