UVOD U NEOBJAVLJENI RAZGOVOR S FRA BERARDOM

Osobno svjedočanstvo uz fra Berardov odlazak s ovog svijeta

 Ne znam s kojega  je razloga fra Berard već odavna našao mene za jednog od svojih suputnika i sugovornika, i to bliskoga. Brojna njegova pisma koja sam od njega  primao, napose u posljednjih desetak godina, i još češći naši razgovori putem telefona, češći s njegove  strane, potvrda su tog bliskog susretanja.  Neugodna su mi bila njegova pozitivna zapažanja na moj rad. Znam, doduše, da su bila, s njegove strane, i iskrena i istinita, a ja sam znao da – motreći se pred njim kao pred Božjom ikonom – njegove ocjene u odnosu na mene  baš i ne stoje.  Ono pak što sigurno stoji jest činjenica da sam ja doslovno iza svake naše komunikacije ostajao očaran njegovom duhovnom pojavom, možda sam preko tog bio i malo bolji.  

Ovo sažeto slovo Uvoda u Neobjavljeni razgovor s fra Berardom moj je skromni in honorem/u pohvalu, in memoriam/u spomen jednostavnom franjevcu i zanosnom svećeniku. U sebi nosim razgovore s njime – pisane ili u živo rečene – i bio bih Bogu zahvalan da ih uzmognem jednom srediti u odmjerenu cjelinu. U tim razgovorima nije bilo samo riječi o ‘nebeskim stvarima’, nego i o svagdašnjim, fratarskim, crkvenim, svjetovnim, društvenim, političkim, znanstvenim. Nikada, ni jednom riječju, s osudom osobe ili kritizerstvom, tako čestim među ljudima. Nije to bila kakva nabožna riječ.  O kako je znao biti – on u redovitosti fratar Mira i Dobra –  istovremeno i odmjeren i vatren, i blag i ljutit, u svemu pak nepoljuljano stamen, i, dakako,  uvijek  s željom da se u svakom čovjeku očituje Božja ljubav i Božja slava. Da, pamtim dobro fra Berardovu ljubav prema svojem hrvatskom narodu, svjestan i ponosan da se kao građanin rodio u  mjesnoj sredini jednog naroda, hrvatskoga; pamtim ga u cjelovitom življenju, nikad polovičnom, u Kristovoj Crkvi i Crkvi u Hrvata, u kojoj je krštenjem postao kršćaninom. Po tim dvjema crtama – ‘svjetovnim’ i vjerskim, odnosno  ‘duhovnim’ – vidim ga na istoj jasnoj razini kao i bl. Alojzija Stepinca. Pamtim fra Berarda u držanju  prema običnom čovjeku i čovjeku grešniku, po njegovoj duboko iskrenoj  sposobnosti slušanja, razumijevanja i praštanja, po čemu je postao traženi ispovjednik i duhovni  savjetnik poput sv. Leopolda Mandića (ne slavan kao sv. Leopold, ali ne manje voljen). Pamtim ga prema učenicima kao profesora biologije (po potrebi i drugih predmeta, primjerice njemačkog, latinskog…), i gledam ga u tome sistematična, metodična, skladnoga i jednostavnog pedagoga na svet način poput bl. Ivana Mertza. Vidim ga  očaranog ljepotom svega stvorenog , zagledanog u bilje i stabla, u potoke, u brežuljke  i brda,  u rijeke i more, poput sv. Franje Asiškog. Gledam ga zaljubljenoga u   franjevački poziv preko neobično voljene provincijske zajednice Svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, uvijek u izvornosti i čistoći redovničkog življenja u plemenitoj jednostavnosti poput malo poznatog a velikog franjevačkog brata, ne svećenika, fra Spasa-Salvatora Radića.  Još želim neizostavno dodati: sa zahvalnošću nosim sliku fra Berarda-svećenika koji  dostojanstveno slavi euharistijsko otajstvo ili se tiho  klanja pred Svetohraništem poput fra Ivana Perana. Kadgod bi o toj i drugim tajnama vjere  govorio, imao sam dojam da ‘već’ doživljava ono ‘facie ad faciem’ (‘licem u lice’) nakon tjelesne smrti, o čemu je takoreći svagdano razmatrao. U svemu drugom Boga je doživljavao ‘per speculum in enigmate’ (‘preko zrcala u slici’, prema riječi svetog Pavla, 1 Kor13, 12), što je opet često ponavljao. Sve je to za fra Berarda bila velika Tajna vjere, u  isti mah nedokučiva i daleka, ali i draga i bliska, doista ‘mysterium tremendum’ i ‘mysterium fascinnas’ (‘tajna koja plaši i tajna koja očarava’).  Da, u razmatranju tih tajni doživljavao je određeni strah (onaj tremendum) i neskrivenu očaranost po milosti vjere (onaj fascinans). Spomenute i druge latinske kršćanske sentence fra Berard  je  rado navodio.

Tako je fra Berard na svoj način stajao očaran sve do kraja života nevjerojatnošću Božjega bitka,  jednako očaran nevjerojatnošću  da je Bog u čovjekove ruke po Kristu i njegovu Evanđelju stavio tako veliku količinu svojega djelovanja u vremenu našeg zemaljskog putovanja. Kad se tog prisjećam, mislim da u tome nije ponavljao sintagmu mysterium tremendum et fascinans poznatoga religijskog antropologa Rudolfa Otto. Držim da ga nije ni poznavao. To je, uostalom,  nalazio u poslanicama svetog apostola Pavla i u  katoličkoj teologiji o sakramentima, napose onoj crkvenih otaca i skolastičke teologije.  Svjedočim da sam takvo fra Berardovo izražavanje, u različitim varijantama, mnogo puta čuo iz njegovih usta u našim brojnim razgovorima, a tome svjedoči i mala fra Berardova knjiga o Euharistiji pod znakovitim naslovom ‘Mysterium tremendum’, o potresnom otajstvu Euharistije, o neshvatljivoj Božjoj/Kristovoj blizini s nama, darovanoj da nam bude najdraža ‘poputbina‘ (‘viaticum‘), nadasve za posljednje putovanje u eshatološku vječnost. U fra Beradovim uvijek odvagnutim riječima i izrazima, riječ tajna, otajstvo, misterij, bila je doista veoma česta. Njegov poseban osjećaj (življenje) malenosti izviralo je iz životnog klanjanja pred Tajnom vjere, a u sv. Franji  i franjevaštvu našao je ‘pogodno tlo’ za takvo stanje svoje duše. 

Fra Berard je u punom i istinitom smislu bio tako oblikovan redovnik-franjevac-svećenik, da je – bez pretjerivanja se može kazati – postao čudesna ikona franjevca i svećenika.  To dvoje se u fra Berardovoj osobi našlo zajedno u punoj duhovnoj su-skladnosti. Zato ga podjednako možemo nazvati i ikonom redovništva i ikonom svećeništva.  A ikona u ovom načinu govora znači simboličku ljepotu do mjere da za ljude dobre volje predstavlja ono što se može nazvati ‘blagi oganj’ koji privlači i grije, i ‘jaki oganj’ koji baca svjetlo na osobu koja se otvara njezinoj blizini. Takva ikona nije poput hladnoga zrcala u kojemu čovjek gleda sebe,  što potiče čovjekovu jaštinu (narcisoidnost) koja nema snage da nosi težinu života i da čovjeka upućuje u sjaj vječnosti, jer je laž u sebi, nemoć u sebi, padanje i gašenje, stoga beskorisno ili čak štetno čovjekovo stanje, odnosno umišljanje. Da, poput drugih svetih ljudi, fra Berard stoji kao duhovno žarište, kao ponizna i stoga čudesna Božja ikona pred kojom čovjek može  jasnije vidjeti sve granice svoje običnosti, prosječnosti, ako već ne i grešnosti, sve do zastrašujuće vlastite rugobe.  

Takav fra Berard je po daru Božje Providnosti ušao u krug osoba koje sam zauvijek prigrlio, od kojih sam uvijek učio i od kojih se nikada nisam želio udaljiti. I dalje sam, dakako, ostao nisko pred njim, ali sam, možda, u kojoj vrlini od fra Berarda usvojio neku razinu onoga što je on imao u visokoj crti, primjerice: poučen primjerom fra Berarda spoznavao sam sve jasnije da nisam doctus-učen, nego sam naučio da uvijek budem docibilispoučljiv,  učenik i slušatelj Duha i Mudrosti i pouzdanog ljudskog znanja.  Gledao sam ga – njega nadarenoga i pametnoga, njega mnogim vrednotama uma i srca skladno oblikovana – kako je bio poučljiv (docibilis) i pred djetetom u igri, i pred seljakom nakon teškog posla u polju,  i pred profesorom na katedri, i pred jednostavnom vjernicom s krunicom u ruci, i pred seoskim svećenikom, i pred biskupom. Gledam ga kako pred svima stoji malen ali dostojanstven, sa svima s jednakim poštovanjem, uvijek s ljubavlju. I dok sam ga tako gledao, rado priznajem da mi je za sliku o redovništvu i svećeništvu više značio  njegov svijetao, zoran, jasan, jednostavan, iskren, nenamješten i dobar primjer nego sve knjige o tom sadržaju, a mnoge sam čitao i proučavao, već i s razloga što sam trebao o tome govoriti drugima. Zahvalan Bogu, stojim, dakle, zagledan u ikonu koja nosi ime i osobnost fra Berarda, u  jednu od najljepših ikona u prostoru mojega životnoga  hodanja, mojih želja i htjenja, mojega promišljanja, vjerovanja, radovanja, dizanja u časovima klonulosti, nošenja težine života/križa i neugasivoga nadanja, i svega onoga što kršćanstvo u sebi nosi kao svetu baštinu od Isusa Krista, našega Gospodina.  U fra Berardu se divim činjenici da čovjek doista može biti i svet i ‘normalan’ (među svetim ljudima, doduše, to nije uvijek sretno ostvareno, što ne znači da Bog ne može i preko psihički defektnog čovjeka biti djelitelj/pokazatelj svetosti). Stojim zahvalan Duhu Božjemu, Svetomu, koji jedini može u krhkom i neznatnom čovjekovu biću oblikovati ikonu Istine, Dobrote, Ljepote i Života.  

                                                                                                   fra Bernardin Škunca