Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

ZGODE U POLJUDSKOM BRATSTVU IZAZVANE PANDEMIJOM KORONAVIRUSA

U vremenu ovoga nametljivoga rata s korona virusom poljudsko bratstvo živi sabrano i pažljivo, s pojačanom zajedničkom molitvom i s dobro pojačanom hranom o kojoj – prema preporuci našega serafskoga oca – brine naš gvardijan kao što majka brine za svoju djecu, pri  čemu, dakako, naše domaćice nisu beznačajne. Fra Toma Iunior svojim vrtlarskim vještinama čini da vazda imamo svježeg zelenila. Sve u svemu, u življenju s nevidljivim neprijateljem dani nam prolaze u opuštenosti, pa i u vedrim zgodama ili cvjetićima. Neke od tih naših cvjetića želimo podijeliti s bratstvima u Provinciji.   

Prva zgoda

Toma Senior – očito obuzet mislima o korona virusu – spontano uzdahne: „Bože moj, Bože moj…“

Fra Bernardin se prisjeti Raspetoga, pa vapaju našeg fra Tome pridoda Isusov dodatak: „… zašto si me ostavio…?“                                                                                                                                                                                      

Gvardijan se slatko nasmijao, a fra Toma je bratski prihvatio dopunu, dodavši: „Nije loše…, baš za čas s ovom komedijom oko korona virusa…“    

 

Druga zgoda

Fra Marijanu – našem Mati – nakon velikog nagovaranja namjestili su radio-aparat na HR1, pa čuje i vijesti o korona virusu. Više puta je čuo da to čudo dolazi s velikom temperaturom i kašljanjem. Njemu se takve tegobe i inače događaju relativno često, a ima i drugih nevolja, pa svaki drugi dan naglas vapi Gospodinu da ga uzme… Sada pak te pojave mogu biti znak i za korona virus, dakle i za sigurnu smrtnu opasnost… Dogodilo se tako da mu je skočila temperatura i uobičajeni kašalj.

Pozove dobru i strpljivu njegovateljicu Jelu – Bog joj naplatio za sve žrtve oko našega fra Mate – i kaza joj zabrinuto: „Jel’ to ono…“

 Jela mu odlučno i dobrohotno reče: „Nije, fra Marijane, nije… To je ono vaše…“

„Onda ništa…“, odgovori fra Marijan. 

 

Treća zgoda

Gvardijan fra Anselmo odlazi u nabavku namirnica i lijekova za bratstvo, uvijek  opremljen zaštitnim rukavicama i maskom. Ne pretjeruje u tome. Fra Bernardin pak – već od mladosti često upozoravan od liječnika da se vazda čuva virusa – i gvardijana i druge u bratstvu u po’ šale u po’ zbilje potiče da paze na pojedinosti oko zaraze s korona virusom.

Gvardijan mu reče: „Tko previše pazi, prvi će ga dobiti…“

„Dobro“, reče fra Bernardin, i doda: „Onda ćemo Toma Senior i ja u kafić na Rivi, u onaj sa zamagljenim staklima…, tamo s mladima…“

„Idemo, baš nas briga… Mi se ionako osjećamo mladima…“, reče Toma Senior.

„Pa da…, na Katoličkom radiju imaju tjednu emisiju s naslovom ‘za mlade i za one koji se tako osjećaju’. Idemo u kafić, baš nas briga…“, dometnu fra Bernardin.                                                               

„Idite. Povedite sa sobom i fra Marijana…i fra Šimu, još prikovana uz krevet…“, reče gvardijan, opet uz zajednički iskreni smiješak…

 

 

Četvrta zgoda

Poslije ručka, u opuštenom odlaženju iz blagovaonice, fra Rafo prilazi fra Bernardinu posve blizu dok mu kazuje zgodu iz davnih dana (ne o biskupima!). Fra Bernardin – uporno pozoran na opasnost od virusa – kaže fra Rafi: „Rafo…, distanca, fizička udaljenost, kako Stožer nalaže…“ 

Fra Rafo se nasmije, vodoravno podigne svoja dva norveška štapa, i to tako da se od krajeva njegovih štapova do naših nosova stvorio razmak od po dvadesetak centimetara. Tako je  nastala  distanca od dva metra, kako nalaže Stožer, pa je fra Rafo na posve legalan način  nastavio kazivati staru zgodu, ali, molim, ne o biskupima.

 

 Peta zgoda    

Fra Bernardin ima naviku da katkad na glas kazuje riječi iz psalama i crkvenih himana. To čini da vježba pamćenje, a dobro mu dođe i za grešnu dušu.

Kod stola, prije objeda,  započne: „Silni Bože što nam jesti…“, a fra Rafo odmah nastavi: „… na zemaljskoj daješ cesti…“, pa zaključe zajedno: „Među svete ti nas smjesti, u nebu kod stola tvog…“ 

Toma Senior, ne bez uobičajene blage ironije, pripomenu: „… da, da, ali sada ćete se smjestiti kod ovog stola, da papate…“

 

Šesta zgoda

Nakon objeda, u blagovaonici, fra Rafo, stari zakleti logičar, kojega zadnjih vremena muči preponska kila, reče fra Tomi Senioru: „Znaš, ja imam kilu, dakle, ja sam kilavac…“.                                                                                                                                                 

„Ma, ajde, Ti si kilavo dite, i to je to…“, dometnu fra Toma Senior. 

„Dobro, Ti tako kažeš…, i što ja sad tu mogu…“ Razišli smo se u smijehu.

 

Sedma zgoda

Uz doručak kaže fra Toma Iunior: „Doći će nam neki obrezivati ukrasno žbunje na parkiralištu, jer se nadamo misama na otvorenom“.

„A jesu li ti ljudi testirani na korona virus?“, upita stari borac s virusima, fra Bernardin.  Nastade prava rasprava o korona virusu.

Fra Anselmo kaže kako se svi ti veliki znalci međusobno razlikuju, a fra Toma Senior doda kako su budalaštine sve te preporuke oko rukavica, čišćenja kvaka, dezinficiranja pragova i sličnih sitnarija… 

Fra Bernardin, učvršćen upozorenjima liječnika i grdnoga mu iskustva s virusima i bakterijama, odlučno doda: „Dobro, vi se ponašajte kao Amerikanci (SAD) koji žive po načelu ‘tko smo, što smo, tko nam što može’, pa neka vam bude kao njima, a ja ću se ponašati kao Hrvat, kako to nalaže Hrvatski stožer za civilnu zaštitu…“

I tako smo se, uz smijeh, podijelili na Amerikance i na jednog Hrvata… 

 

****                                                                                                    

Ima i drugih i drugačijih zgoda, ali ‘ne smin sve reći’… 

Na slavu Gospodina našega Isusa Krista!                                     

fra Bernardin Škunca