Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

IZ PREDGOVORA

Devet svezaka “Otuđenja banovina slobode” fra Rafaela Romića, predstavlja pjesnički projekt jedin­stven u recentnom hrvatskom pjesništvu. Svesci, koji su dosada izlazili kao zasebne pjesničke zbirke, sada sačinjavaju pozamašnu knjigu od petstotinjak stranica. Jednostavni i od svakog viška pročišćeni stihovi nižu se tom nepreglednom množinom stra­nica i rekonstruiraju jedno šimićevsko “treptanje” u svijetu, u rijeku stihova pretačući ne samo život nji­hova tvorca, ne samo služenje riječi i Tvorcu, nego i jednu epohu, njezine mijene, sunovrat snova stoljeća, ali i odsjaje vječnosti u vremenitome….

Romić i po toj svojoj franjevačkoj suosjećajnosti s velikim i malim, s bliskim i dalekim, pa čak i on­da kada kritizira ili zamjera, strši u suvremenom hr­vatskom pjesništvu, koje poslije Nikole Šopa kao da i ne poznaje sličan ton i tip osjećajnosti. Ono što kasnije sveske “Otuđenja banovina slobode”, to jest kako pjesnik zalazi ujesen života, posebno karakte­rizira jest sjetna vedrina kao temeljni ton. Iz pjesni­ka kao daje ishlapjela ona šezdesetosmaška žestina prepoznatljiva u ranim zbirkama, vedro mirenje sa životom i prolaznošću kao njegovom glavnom zna­čajkom tek tu i tamo biva prošarano ironijom ili samoironijom. Zanimljivo je da onaj stari, mladalački pjesnikov bunt najizravnije izbija u pjesmi posveće­noj hrvatskom ulasku u Europsku uniju “dan poslije”:

s budimom madžarizatorska

s bečom podlovalcerska

s beogradom balkanskobizantinska

s brisellom bojim se

bezbožna

beskrupulozna

bahata i

brutalna

(dan poslije)

Damir Pešorda