Devet svezaka “Otuđenja banovina slobode” fra Rafaela Romića
IZ PREDGOVORA
Devet svezaka “Otuđenja banovina slobode” fra Rafaela Romića, predstavlja pjesnički projekt jedinstven u recentnom hrvatskom pjesništvu. Svesci, koji su dosada izlazili kao zasebne pjesničke zbirke, sada sačinjavaju pozamašnu knjigu od petstotinjak stranica. Jednostavni i od svakog viška pročišćeni stihovi nižu se tom nepreglednom množinom stranica i rekonstruiraju jedno šimićevsko “treptanje” u svijetu, u rijeku stihova pretačući ne samo život njihova tvorca, ne samo služenje riječi i Tvorcu, nego i jednu epohu, njezine mijene, sunovrat snova stoljeća, ali i odsjaje vječnosti u vremenitome….
Romić i po toj svojoj franjevačkoj suosjećajnosti s velikim i malim, s bliskim i dalekim, pa čak i onda kada kritizira ili zamjera, strši u suvremenom hrvatskom pjesništvu, koje poslije Nikole Šopa kao da i ne poznaje sličan ton i tip osjećajnosti. Ono što kasnije sveske “Otuđenja banovina slobode”, to jest kako pjesnik zalazi ujesen života, posebno karakterizira jest sjetna vedrina kao temeljni ton. Iz pjesnika kao daje ishlapjela ona šezdesetosmaška žestina prepoznatljiva u ranim zbirkama, vedro mirenje sa životom i prolaznošću kao njegovom glavnom značajkom tek tu i tamo biva prošarano ironijom ili samoironijom. Zanimljivo je da onaj stari, mladalački pjesnikov bunt najizravnije izbija u pjesmi posvećenoj hrvatskom ulasku u Europsku uniju “dan poslije”:
s budimom madžarizatorska
s bečom podlovalcerska
s beogradom balkanskobizantinska
s brisellom bojim se
bezbožna
beskrupulozna
bahata i
brutalna
(dan poslije)
Damir Pešorda