Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Govor Svetog Oca Franje članovima crkvene koordinacije za 800. franjevačku obljetnicu

Govor Svetog Oca Franje članovima crkvene koordinacije za 800. franjevačku obljetnicu

 

  1. listopada 2022.

 

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobro došli!

 

Sa zadovoljstvom vas susrećem sada blizu osamstote franjevačke obljetnice (2023-2026), koja se naviješta kao hodočašće koje od svete rijetske doline, prelazeći preko La Verne, stiže u Asiz, gdje je sve imalo početak. Zahvaljujem na riječima koje je uputio otac general Male braće.

 

Kada sam izabrao da me zovu Franjo znao sam da upućujem na toliko popularna sveca, ali i toliko neshvaćena. Zaista, Franjo je čovjek mira, čovjek siromaštva, čovjek koji voli i slavi stvorenje; ali koji je korijen svega ovoga, koji je izvor? Isus Krist. On je zaljubljenik Isusa Krista, koji da ga slijedi ne boji se biti smiješan nego ide naprijed. Izvor svega njegova iskustva jest vjera. Franjo je dobiva na dar pred raspelom, i Gospodin Raspeti i Uskrsli otkriva mu smisao života i ljudske patnje. I kada mu Isus govori u osobi gubavca, on kuša veličinu Božjeg milosrđa i vlastitog stanja poniznosti. I zato, pun zahvalnosti i čuđenja, Siromašak provodi ure sa svojim Gospodinom i govori: „Tko si ti?“ Tko sam ja?“. Iz ovog izvora prima u izobilju Duha Svetoga koji ga gura na nasljedovanje Isusa i doslovno nasljedovanje Evanđelja. Franjo je živio nasljedovanje Krista siromašnog i ljubav za siromahe na nerazdvojan način, kao dvije strane iste medalje. (1)

 

Nadolazeća franjevačka obljetnica bit će događaj ne puko obredni, ako se bude znalo ujedno shvatiti nasljedovanje Krista i ljubav za siromahe. To će biti moguće također zahvaljujući ozračju koje proizlazi iz raznih franjevačkih „mjesta“, od kojih svaki ima svojstven značaj, plodan dar koji doprinosi obnovi lica Crkve.

 

Prva etapa ovoga franjevačkog hoda, u kronološkom redu (1223.), jest Fontecolombo, blizu Rietija. Prva etapa zbog Pravila i zajedno s Grecciom, mjesto jasala. Ta mjesta snažno pozivaju na ponovno otkrivanje Božjega „puta“ u utjelovljenju Isusa Krista. Takav temeljni izbor kaže da je čovjek „put“ Božji i, posljedično, jedini „put“ Crkve. To izražava nezaboravnim riječima „Gaudium et spes“ gdje se čita: „U stvari, samo u otajstvu utjelovljene Riječi nalazi pravo svjetlo otajstvo čovjeka. (…) Upravo objavljujući otajstvo Oca i njegove ljubavi otkriva se potpuno čovjek čovjeku i obznanjuje se njegov uzvišeni poziv“ (br. 22)

 

La Verna s ranama (1224.) predstavlja „posljednji pečat“- kako kaže Dante (Raj, XI, 107)- koji čini Sveca pripojenim Kristu raspetom i sposobnim prodrijeti u ljudski život, korjenito označen bolju i patnjom. Sveti će Bonaventura napisati da je „presveto tijelo Franjino“ „raspeto zajedno sa svojim porocima“, preobraženo „u novo stvorenje, koje pokazuje očima sviju, jedinstvenu povlasticu, lik Muke Kristove i po neviđenu čudu, predostvaruje sliku uskrsnuća“ (LegM XV, 1: FF 1246).

 

Na kraju Asiz (1226.), s prijenosom Franjinim u Porcijunkulu, otkriva bit kršćanstva: nadu vječnog života. Nije slučajno da je grob Sveca postavljen u Donju Baziliku, s vremenom postao magnet, kucajuće srce Asiza: nedvosmislen znak prisutnosti onoga čiji  „čudesan život bolje bi se u slavi neba pjevao (Raj, XI, 95-96)

 

Nakon osam stoljeća, Sveti Franjo ostaje i dalje otajstvo. Tako kao što ostaje i netaknuto fra Masseovo pitanje: „Zašto za tobom ide cijeli svijet, i čini se da te svaka osoba želi vidjeti, čuti  i slušati?“ (Cvjetići, X, FF 1838) Za odgovor potrebno je staviti se u školu Siromaška, ponovno nalazeći u njegovu evanđeoskom životu put slijeđenja Isusovih stopa. Konkretno, ovo znači slušati, hodati i naviještati sve do periferija.

 

Slušati, na prvom mjestu. Franjo pred raspelom čuje Isusov glas koji mu kaže: „Franjo, idi i popravi moju kuću“. I mladi Franjo odgovara spremno i velikodušno na ovaj Gospodinov poziv: obnoviti njegovu kuću. Ali koju kuću? Malo pomalo, postaje svjestan da se ne radi o tome da postane zidar i obnovi zgradu načinjenu od kamenja nego da dade svoj doprinos za život Crkve, da se radi o stavljanju u službu Crkve, ljubeći je i radeći da se na njoj uvijek više odražava lice Kristovo.

 

Na drugom mjestu hodati. Franjo je bio putnik koji nikad nije stao, koji je prešao pješice bezbrojna sela i sela Italije, čineći da ne manjka njegova bliskost narodu i smanjujući razmak između crkve i naroda. Ova ista sposobnost da „ide ususret“ više nego „čekati da dođe na vrata“, način je kršćanske zajednice koja osjeća hitnost da se učini bliskom više nego da se zatvori u sebe. Ovo nas uči da onaj koji slijedi svetog Franju treba naučiti biti čvrst i hodati. Čvrst u razmatranju (kontemplaciji), u molitvi, a poslije ići naprijed, hodati u svjedočenju, svjedočenju Krista.

 

Na kraju naviještati do periferija. Ono što svi trebaju jest pravda, ali i nada. Samo vjera vraća svijetu zatvorenom i individualističkom dah Duha. S ovim dodatkom daha veliki sadašnji ciljevi, kao mir, briga za zajednički dom i novi model razvoja mogu biti sučeljeni bez činjenica koje izgledaju nepremostivima.

 

Draga braćo i sestre, hrabrim vas da živite u punini dolazeću franjevačku obljetnicu i nadam se da se ovaj duhovni i kulturni hod može spojiti s Jubilejom 2025. u vjeri da sveti Franjo Asiški potiče i danas Crkvu da živi svoju vjernost Kristu i svoje poslanje u našem vremenu. Blagoslivljem vas sve od srca i molim vas da molite za mene. Hvala!