Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

Novi vjesnik

korice

Kristovo mišljenje

Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu (Fil 2, 5). Draga braćo, u spomenčinu Gospodinova časa, ovom porukom dolazim svakome članu našega provincijskoga bratstva, kao i onima koji su nam darovani za suputnike.

Znamo da je citirani redak uvod u velebni Hvalospjev Ef 2, 6 – 11, kojim opjevamo Kristovo mišljenje i djelovanje. U prvom dijelu Hvalospjeva stojimo pred otajstvom silaska Sina Božjega u kenosis – opljenu, koja ide sve „do smrti, smrti na križu“. Korizma je liturgijsko vrijeme u kojemu se spominjemo da nam je naš Bog postao sličan; nadasve po nemoći, patnji i smrti. Taj nevjerojatni silazak prerasta u slavodobitni uzlazak. Pjevamo: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime nad svakim imenom“. To nam otajstvo postaje blisko nadasve u svetkovanju Vazama. Vrhunac kerigme naviještamo radosnim poklikom: „Isus Krist jest Gospodar! – na slavu Boga Oca“. Bogoslužje Crkve uprisutnjuje Gospodinov silazak, uzlazak i proslavu u Bogočovjekovu času čiji je sadržaj: Muka, Smrt, Uskrs, Uzašašće i dar Duha. Naš gospodar više nije gospodarica svih ovozemaljskih gospodara – smrt. Naš Gospodar jest Proslavljeni i Uskrsli!

Isusov čas nam otkriva neobičnost Božjeg mišljenje koje objavljuje Boga i čovjeka. Očevo mišljenje jest Sin, a Sinovo mišljenje jest Otac u otajstvenoj razmjeni Ljubavi – Duhu Svetom. U tom mišljenju je i čovjek, pozvan u suodnos s Bogom. Krist jest utjelovljeno očitovanje Božjega mišljena. On misli naš mir, naše dioništva u slavi svoga Oca.

Ako bi smo tražili ključnu riječ koja otvara vrata otajstva Krista, onda je to zacijelo njegov: „Abba – Oče“. Sin sebe spoznaje i misli iz odnosa s Ocem. On je „vlastiti Očev izdanak… izdanak Očeve biti“ (sv. Atanazije), od njega neodvojiv. Mišljenje Oca određuje djelovanje Sina čovječjega. Osobito je to vidljivo u njegovoj riječi: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10, 30). Sav je u poslušnosti Očevoj zapovijedi koja glasi: „Zapovijed njegova jest život vječni“ (Iv 12, 50). U času muke moli: „”Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). U posljednjem razgovoru s učenicima reče:  Tomi „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14, 6). Učitelj jest Put od Oca k nama i naš Put k Ocu. Sebe izriče u tvrdnji: „Odlazim i vraćam se k vama. Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu“ (Iv 14, 28). Sin nije istina nekakvoga teoretskog uvjerenja; niti je to istina mjerenja ili zbrajanja. Istina je to koja oslobađa; nas dostvara i nanovo rađa. Krštenik postaje novostvor (Tit 3, 5); osposobljen za dioništvo u zbilji Sina vječnoga Oca. Mišljenje Oca i Sina stapaju se u savršeno suglasje Boga i čovjeka.

Krist sebe misli i u djelovanju Duha Svetoga. Duhom je utjelovljen, kršten i proglašen ljubljenim Sinom. U poticaju  Duha propovijeda. Njegovom snagom bi uskrišen. Jednoga i istoga Duha, Ljubav Oca i Sina, obećava i dariva svojim sljedbenicima. U Simbolu vjere, koju iznovice prihvaćamo u Vazmenom bdijenju, stoji članak: „Začet po Duhu Svetom…“. Duh je konkretno susretište Boga i čovjeka. Sin svoje mišljenje o Duh osobito snažno izriče u svom nastupnom govoru izjavom: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla“ (Lk 4,18). To je osobna iskaznica Bogočovjeka. U Duhu moli: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (10, 21).  U svojoj oporučnoj besjedi Učitelj govori: „Kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16, 13). Upućivanjem u svu Istinu, Duh objavljuje naše sinovstvo u Sinu. Uvodi nas u bliskost s Ocem; obdaruje božanskim životom. Pisac poslanice Hebrejima piše: Krist „po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu“ – da očistiti savjest našu od mrtvih djela“ (Heb 9, 14). U neposrednoj pripravi za pričest svakodnevno molimo: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, ti si po volji Očevoj, uz sudjelovanje Duha Svetoga, svojom smrću oživio svijet…“. Otajstvo Kristova mišljenja lijepo izreče sv. Bazilije: „Kristov dolazak: prethodi mu Duh Sveti; utjelovljenje: Duh Sveti je nazočan; čudesa , milost i ozdravljenja: po Duhu Svetom; istjerivanje zloduha, sputavanje đavla: po Duhu Svetom; otpuštenje grijeha; združenje s Bogom: po Duhu Svetom; uskrsnuće od mrtvih: snagom Duha Svetoga“. Kristova istina smjera prema času susreta Uskrsloga s preplašenim učenicima i pretvara se u dar: „Primite Duha Svetoga“ (Iv 20, 22). Iz ovoga promišljanja  postaje nam bliskiji Časoslov muke našega Utemeljitelja i njegov poticaj da braća moraju „čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje.  Kada mislimo poklad vjere, onda mislimo o uvijek većem. Ispravno mu možemo pristupiti u poniznosti srca, u čuđenju i divljenju; bačeni na koljena.

Uz mišljenje Oca i Duha, Otkupitelj misli i zajednicu svojih vjernika. On nije zapisao svoju ekonomiju spasenja. Njegova misao (p)ostaje Crkva; bogočovječna zajednica vjernika koja je trajanje njegova pomazanja Duhom. Gospodin čovjeka misli na posve novi način. Uz njega kradljivci postaju darežljivi, bolesni zdravi, bludnici časni ljudi, posvađeni braća, nasilnici nježni. Uz Sina čovječjega umrli bivaju živi. Sjetimo se samo nekih imena: Petra, Mateja i drugih apostola, Natanaela, Samarijanke, Zakeja, Magdalene, Lazara, razbojnika na križu, satnika pod križem, Pavla, Jeronima, Augustina, Franje i mnogih drugih svetaca Crkve. U Kristu ljudska duša nalazi svoj zavičaj. Na odlasku svojima zapovijeda „neka čekaju Obećanje Očevo“ (Dj 1, 4). Neposredno prije svoje muke moli: Oče sveti, „slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu“ (Iv 17, 22-24).

Mišljenje Isusa Krista možemo sabrati u njegove izričaje: Od Oca dolazim k Ocu idem; Duh Gospodnji na meni je, te u molitvu: Oče hoću da budu savršeno jedno – kao Trojedini.

Dobro je da dalje nastavimo sebe izlagati mišljenju Krista Isusa; odnosno da njegovo mišljenje ravna našim odnosom prema molitvi, kršćanskom zajedništvu, iskustvu nemoći, patnji, milosrđu, praštanju, dobrotvorju, materijalnim dobrima, životu i smrti. Koliko dopustimo da nas njegovo mišljenje nadvlada toliko ćemo biti oslobođeni. To nije bilo lako Gospi niti prvim učenicima, koji su prolazili kroz mnoge nesporazume i nevolje.

Nadasve bih želio da u otajstvu Kristova mišljena promišljamo svoje provincijsko bratstvo. Mi smo poslani ponazočiti Kristovo mišljenje u naše međuljudske odnose; u ovaj prostor i u ovo vrijeme. Izvorište nam je Bogoslužje Crkve. Glasnici smo mira i dobra. Evanđelist zapisa: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću“ (1. Iv 3, 16). Kršćansko bratstvo jest bogočovječna ustanova.

Braćo moja, najdublje sam uvjeren da je usvajanje mišljenja Krista Isusa sve naše dobro. Nadvladani Gospodinovim mišljenjem možemo živjeti kao otajstveno bratstvo. Zrcalit ćemo Dobroga jedni drugima i onima kojima smo poslani. Moći ćemo zajedno koračati u misli – Ljubavi – Kristovoj. Utemeljiteljeva riječ: „Gospodin mi je dao braću“, postat će naša radosti. Jedino takvi možemo biti smjerokaz u Istinu. To je put da nas Gospodin obdari novim zvanjima. Ravnani Gospodinovim mišljenjem, naći ćemo svrsihodan odnos prema materijalnim i kulturnim dobrima koja smo naslijedili. U tamu našega vremena možemo prenijeti Svjetlo, makar u malenosti žigice.

Evanđeljem oslobođen, sv. Franjo nam je uzor i poticaj. Crkva je obnavljana njegovom usklađenošću s mišljenjem Isusa Krista i po služenju naše braće.

Draga braćo, svakom članu naše Provincije, svakom dobrohotnom čovjeku, želim blagoslovljeno Svetkovanje Gospodinova časa. Neka našim koračanjem, kao osobnog i udruženoga bića, ravna mišljenje Isusa Krista.

 

U zaufanoj vjeri!

fra Andrija