Franjevačka provincija
Sv. Jeronima

“Razmišljanja uz Misu” – fra Marijan Baldo Zlovečera

baldo0002

NA OLTARU
Dočekao si me, Gospodine, u liku oltara, dočekao si me objeručke, ruku raširenih, odjeven u bijelu tuniku s cvijetom u zapučku, s upaljenim svijećama na stolu kako bi susret bio što svečaniji i što prijateljskiji.

Ljubimo se… Gledamo se u oči… Ti onda naglo nestaješ. Ja sam zapazio Tvoju sjenu, kako si zamakao iza svojih prijatelja koje si na gozbu pozvao, a koji Tvoj poziv i prihvatiše. Mene ostavljaš sama.

A sada mi, molim Te, reci: »Dok sam Te ljubio, nisi li na mojim usnama osjetio stisnutu i oporu Judinu usnu? Nisi li primijetio i moj pogled, koji se, iako privučen sjajem Tvojih očiju, nije zaustavio na Tvome licu? Nisam li se ja nekako nećkao, gotovo otimao iz Tvoga zagrljaja, te onda odlutao prema pučinama nepoznatoga, što ih krije svakodnevica?« Čujem kako crkva odzvanja od ispovijedanja svega što čovjek može ili misli da može, u svojoj grešnosti, sagriješiti. Je li to uistinu ispovijedanje i kajanje, pražnjenje opterećenih savjesti pred Tobom. Ili je to molitva za Tvoju pomoć? Ili? Ti dobro znaš kako se mi izvrsno umijemo hvaliti, ali vidiš: mi se znamo i u sav glas kajati, i to upravo onako »po našu«; za stotinu nevažnih sitnica, za sitniš…, a prešućujemo ono teško i ono najteže što nosimo u sebi poput sidra s konopcem, s konopcem koji nas sputava, ne da nam naprijed, pa se jedva jedvice držimo u plićaku baruštine našega jadnoga života.